Slijetanje jednog od najvećih svjetskih zrakoplova Antonov 124-100 prije nekoliko dana na zagrebački aerodrom nije prošlo neprimijećeno. Mediji su pisali i o teretu koji je dovezao; čak 84 tone težak dizelski motor koji je kao poseban teret putovao na remont u karlovačku tvornicu Adriadiesel d.d. Zapravo, ovaj divovski motor vraćen je tamo gdje je i nastao 1977. godine kada ga je tvornica tadašnjeg imena Jugoturbina proizvela za nuklearnu elektranu Smolensk. Danas je motor u vlasništvu AO Koncern Rosenergoatoma, ruske državne tvrtke koja je vlasnik čak 37 nuklearnih elektrana na području bivšeg SSSR-a i koja je najveći kupac karlovačkog Adriadiesela koji to ime nosi od 1992. godine.
Baš taj dizelski motor radio je u ruskoj nuklearki čak 42 godine, a tek je jedan od više od 50 generatorskih setova koji služe za napajanje nuklearki u slučaju havarije i nestanka struje u elektrani koje je proizvela i isporučila ova karlovačka tvornica za nuklearke diljem svijeta.
– Ovdje je riječ o ‘havarijskome’ motoru koji je proizveden 1977. i jedan je od prvih motora koje smo radili za tu nuklearku. Koriste se u nuklearnim elektranama u trenucima havarije ili prilikom određenih servisa nuklearke. Naši su motori besprijekorno radili i u Černobilu; uključili su se kako su i trebali, u roku od devet do 11 sekundi nakon eksplozije i izvršili sve potrebno da se uključe sigurnosni sustavi kada nuklearka ostaje bez električne energije – kaže Tomislav Varga, član uprave Adriadiesela. S njim, ali i s Vlatkom Benkovićem, voditeljem montaže u Adriadieselu, obilazimo 84 tone težak motor u karlovačkoj tvornici.
Radnici koje smo zatekli kažu nam da problema neće biti; raskopat će motor i sve odraditi, samo da dobiju potrebnu dokumentaciju.
Prvi motor 1976.
– Remont će trajati između tri i šest mjeseci. Motor je nastao prije 42 godine, ali mi i danas jako dobro znamo kako napraviti remont; i mi stariji, ali i mladi dečki koji su došli u tvornicu. Ovo je jedan u nizu remonta koji radimo za motore iz nuklearki koje smo, da kažem za sebe u mladim danima, proizveli ovdje u Karlovcu. Naš rad, znanje i stručnost nikada nisu bili upitni, a dizelski motori koje smo radili za brodove i nuklearke naša su najbolja reklama – kaže nam Vlatko Benković koji je u Adriadiesel, odnosno još u tadašnju Jugoturbinu došao kao učeni strojobravar još 1985. godine.
– Tada je u Jugoturbininoj Tvornici dizel motora radilo oko 1500 ljudi. Posla je bilo, puno više nego danas, jer je tržište bilo drugačije, poslovi su se dobivali puno lakše, nije bilo toliko konkurencije. Kao državna tvrtka imali smo osigurano tržište, a danas je tržište sasvim drugačije i borba za poslove je stalna. Natječemo se na tržištu i s daleko većim “igračima” i proizvođačima, ali naša su prednost naše iskustvo i naši proizvodi; naši motori u Rusiji, Ukrajini, Češkoj, diljem svijeta. Rad je jednako cijenjen onda i danas, dobar radnik treba uvijek i svima. Uz to, mi se više i bolje prilagodimo zahtjevima kupca nego neki veliki proizvođači. Ono što je danas problem u ovom poslu jest to što je teško osigurati kontinuitet posla pa se događaju krize, poteškoće s naplatom posla, isplatom plaća, što pak dovodi do rasipanja radnika – kaže nam V. Benković koji s 39 godina staža uskoro može u mirovinu. Ipak, kaže, želi ostati raditi još neko vrijeme kako bi svoje znanje prenio na nove generacije, na mlade ljude koji dolaze i koje tvornica svakako treba.
Isto nam govori i Josip Boljar koji se prisjeća kako su nekada radili, koliko je posla bilo. I njegova su dva sina radila u Adriadieselu, ali su iz tvrtke otišli kada se našla u krizi.
– Ja sam ostao jer u tom sam poslu godinama, a vjerovali smo da će se situacija promijeniti, da će uprava pronaći nove angažmane – dodaje Boljar koji će idućih mjeseci biti dio ekipe koja će raditi na remontu motora iz nuklearke Smolensk.
Vladimir Hristov, savjetnik predsjednika uprave Adriadiesela Nenada Končara, dugo godina i direktor Adriadiesela, podsjeća da se upravo ove godine obilježava 70 godina od osnivanja Jugoturbine, tvornice od državnog značaja koja je nekad zapošljavala oko 8000 ljudi, a u samom karlovačkom kompleksu Jugoturbine radilo je oko 6000 radnika. Taj se veliki gigant, kao i slične tvornice, raspao, pa danas u takozvanom jugoturbinskom bazenu, djeluje oko 200 tvrtki, uglavnom u metalskoj branši, ali i u drugim sektorima poput tekstilne industrije.
Tvornica je prvi motor za nuklearku isporučila još 1976. godine u Rusiju, točnije SSSR. Od tada, dakle 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća, diljem bivšeg SSSR-a isporučeno je 50-ak motora; od Ukrajine, Kurska, zatim u Smolensk, Černobil. U tadašnju Čehoslovačku isporučeno je još šest motora za njihove nuklearke – prisjeća se Hristov.
No Adriadiesel je u 50 godina surađivao na projektima u 50 zemalja svijeta; od Europe, Azije, Venezuele, Yemena, Saudijske Arabije, Pakistana, Kube, Egipta, Indonezije, Iraka, Irana, Indije, Libije, Kine...
– Važno je reći da tvornica onda i danas ima dva programa rada; izradu dizelskih motora za brodogradnju te motore za nuklearni sektor. Proizveli smo oko 2000 motora za brodove i 50-ak za nuklearni sektor. Dakle, nama nuklearni sektor čini tek između 2,5 i tri posto proizvodnje – kaže nam Tomislav Varga.
Ističe kako su svi motori koje je tvornica radila rađeni u suradnji i po licencama svjetski poznatih kompanija.
Još 1955. tadašnja je tvornica radila dizelske motore po licenci tvrtke Swiss Sulzer. Po toj smo licenci napravili najviše motora, čak 1568 diljem svijeta. Zatim smo imali ugovore s tvrtkom Pielstick, MAN diesel, a onda smo, kada je istekla licenca sa švicarskom tvrtkom, odlučili modernizirati dizelski motor koji smo radili po toj licenci i tako smo dobili moderniju verziju motora iz 70-ih i 80-ih godina, s novim kontrolnim sustavima i senzorima, koji je bio vlasništvo Adriadiesela i koji od 2011. godine proizvodimo pod nazivom Adria 40. Napravili smo i isporučili sedam takvih motora na rusko tržište – dodaje Varga.
Podsjeća da je 70-ih i 80-ih godina bio bum nuklearne energije u svijetu; Njemačka, Francuska, Amerika i ostale zemlje tada su gradile nuklearne elektrane.
– To je trajalo neko vrijeme i tada je stalo. Tržište je jednostavno nestalo, brodogradnja, koja je činila 90 posto našega rada ušla u krizu, tako da smo se morali prilagoditi novim izazovima. Napravili smo potpuni preokret u tvornici koja je 2013. godine zapošljavala 270 ljudi. Jedini način da tvrtka preživi u vrijeme kada je tržište bilo nesigurno bio je da doživi transformaciju. Prosjek dobi radnika tada je bio 55 godina; dobar dio radnika otišao je u mirovinu, ali smo i pomlađivali kadar, zapošljavali mlade stručnjake. Mi smo se transformirali iz tvornice koja je radila, proizvodila dizelske motore u tvornicu koja je nudila usluge. Reorganizacija je bila problematična i mukotrpna tada i danas i zato što su nam izvori financiranja i poslovanja postali nešto što do tada nismo imali. Dakle, znanja koja imamo u tvornici prodavali smo na tržištu kroz usluge i to usluge proizvodnje nekih proizvoda koji se koriste i u strojarstvu, zatim strojna obrada, toplinska obrada, nudimo usluge zavarivanja, servisa, remonta motora, poput ovoga što sada radimo s motorom iz Rusije te proizvodnju rezervnih dijelova – kaže nam T. Varga.
Godine iskustva i rada doveli su do toga da Adriadiesel ima sve certifikate za poslove u brodogradnji i nuklearnom sektoru.
– Certificirani smo za četiri zemlje; Rusiju, Ukrajinu, Češku i Slovačku gdje imamo pravo raditi s njihovim nuklearkama; prodavati rezervne dijelove, raditi remont i servis i po potrebi graditi nove motore. I tu smo u jednom trenutku vidjeli nišu. U nuklearnom sektoru, posebno u Češkoj i Slovačkoj gdje smo počeli raditi, pa smo nastavili kroz Rusiju i Ukrajinu. Morali smo ponovno doći na tržište gdje imamo konkurenciju od šest-sedam najvećih multinacionalnih kompanija koje imaju slične proizvode. Samo strpljivim, svakodnevnim radom došli smo u poziciju da se natječemo s njima, odnosno da participiramo na natječajima za poslove na svjetskom tržištu. Od iznimnog je značaja tu uloga predsjednika uprave Nenada Končara koji je s tvrtkom Jadranska ulaganja danas većinski vlasnik sa 68,66 posto dionica – dodaje Varga.
Predstavništvo u Moskvi
Najveće tržište Adriadiesela je i dalje Rusija gdje je tvrtka 2015. godine otvorila predstavništvo u Moskvi, od kada proaktivno rade na tom tržištu.
– Ruska tvrtka Rosenergoatom, naš najveći kupac koji upravlja s čak 37 nuklearki, ima otvorenih desetak natječaja za nove nuklearne elektrane. Riječ je o čak 500 milijuna dolara vrijednim poslovima proizvodnje dizelskih motora i opremanja strojarnice za nuklearke. Želja nam je da dođemo u poziciju da postanemo poslovni partner Rosenergoatoma u Rusiji kako bismo im bili partner u proizvodnji, održavanju i isporuci rezervnih dijelova za sve te nuklearne centrale koje bi se trebale graditi na tržištima poput Kine, Indije, Pakistana, Irana, Turske, Egipta. Preliminarno imamo i potpisane neke ugovore. Imamo potpisana i dva ugovora za remonte i potencijalno ugovor za nuklearku u Pakistanu. Mi smo nositelji poslova, ali kao naš partner na tim su natječajima i druge hrvatske firme. Usvajanjem tih poslova; izrade dizelskih motora i generatora i ostale opreme za strojarnicu dizelskih motora u nuklearki taj popis hrvatskih firmi mogao bi se znatno proširiti. Tehnologija i znanje postoje u ovim hrvatskim firmama te sve to možemo objediniti i napraviti. Prve isporuke trebamo imati do kraja 2020. godine. Mi to sve možemo i ono što nam sada treba jest financijska pomoć kako bismo ušli u te poslove. Vlasnik je spreman pratiti posao sa svojim jamstvima, no tražimo i financijsku instituciju. HBOR nas je od 2015. do 2018. godine u potpunosti pratio. No nastojimo pronaći šire mogućnosti izvora financiranja. Bez pratnje naše Karlovačke banke u 2018. i 2019. godine mi ovo ne bismo uspjeli napraviti. Naime, na ovim natječajima vrijednima čak 500 milijuna dolara možemo osigurati poslove za idućih sedam do osam godina i na kojima bi radilo barem 250 ljudi iz Adriadiesela i drugih kooperanata – objašnjava Tomislav Varga.
Zatvoren model financiranja pomogao bi im i u realizaciji planova koje imaju i u brodogradnji. Od tog tržišta, kažu, ne žele odustati.
– Zato smo se posvetili nečemu što je budućnosti i u tom sektoru, a to je ekologija na brodovima vezano za dizelske motore i čitav brod. Imamo predugovore s tvrtkom N.E.I. LLC. iz SAD-a da u budućnosti radimo postrojenja za preradu balastnih voda. To je tehnologija koja se koristi, ispitana je na tržištu i certificirana od američke obalne straže. Riječ je o tehnologiji kojom se uništavaju mikroorganizmi u balastnim vodama. Te vode brod pri ulasku u luku ispušta u more. Na taj način u tim vodama neće se “uvoziti” i ispuštati ribe i mikroorganizmi koji nemaju prirodne neprijatelje u vodama u koje brod dolazi. Imamo tehnologiju, znanje, iskustvo da bismo to mogli raditi, a očekujemo da ugradnja te tehnologije postane obavezna za sve brodove. Riječ je o postrojenjima čiji je trošak izgradnje i proizvodnje oko milijun do dva milijuna dolara, a održavanje i servisiranje vlasnike brodova godišnje košta i do milijun dolara. Imamo gotove projekte i za takozvani SCRUBBER – postrojenje, sustav za pročišćavanje ispušnih plinova iz brodskih dizelskih motora. To je svojevrsni katalizator koji bismo ugrađivali na motore koje smo proizveli 70-ih i 80-ih godina. To bismo radili s jednom tvrtkom iz Japana. Imamo i vlastite razvojne projekte. Riječ je o mobilnoj hidrocentrali, takozvanoj maloj kit turbini od 100 ili 200 kW koje se mogu staviti u rijeku ili neki kanal i mogu proizvoditi određenu količinu električne energije, a ne trebaju se graditi brane. To su plovne mobilne hidrocentrale. Proizveli smo dvije u suradnji s Brodturbinom i interes postoji. Dakle, mi planova za budućnost imamo, imamo znanje, iskustvo, ali trebamo financijsku pomoć kako bismo sve što smo zamislili i realizirali – dodaje Varga.
U Adriadieselu, kažu, u zadnjih su pet godina gotovo 80 mladih ljudi obrazovali, a želja im je formirati i ustanovu za obrazovanje odraslih za interne i eksterne potrebe.
– Ljudi su nam odlazili kada smo imali krizu, ali, evo, ovih nam se dana vratilo osam naših bivših radnika koji su otišli u Njemačku. Vratili su se i sada će raditi na remontu motora iz Smolenska. Ostali smo u dobrim odnosima sa svima koji su otišli jer poštujemo tu odluku. Prosjek plaće kod nas je na nivou metalne branše i iznosi oko 5500 kuna mjesečno, ali s novim poslovima i to možemo mijenjati. Stoga nam je izuzetno važno da dobijemo poslove na natječajima ruskih partnera kako bismo ljude vratili u Adriadiesel – objašnjava Tomislav Varga.
Preživjela firma rat i granate, ali pretvorbu i privatizaciju nije. Od 1994. posluje s gubitkom, kako kaže nalaz Državne revizije. Još jedna u podugačkom nizu koja je bankrotirala uvođenjem precijenjene kune, i stranački podobnih i nesposobnih direktora, naravno. Zna se.