Zdravko Marić, ministar financija:
Nakon šest recesijskih godina 2009.-2014., uz kumulativni gubitak BDP-a od 11,6%, uslijedile su tri godine oporavka, uz prosječan rast BDP-a od 3,0% te kumulativno povećanje BDP-a od 9,1%, a 2018. će biti četvrta godina ekspanzivne faze putanje BDP-a. Takve stope rasta osjetno su slabije od onih pretkriznih s prosječnim rastom BDP-a od 4,5%, a pogotovo uzevši u obzir relativno dinamično kretanje inozemne potražnje, a i činjenicu da su to bile prve godine oporavka nakon produžene recesije. Razlog, prije svega, leži u činjenici kako su krizne godine izazvale znatnu korekciju na niže potencijalnog rasta domaćeg gospodarstva. Nažalost, činjenica je da je od globalne recesije 2008. prošlo devet godina, a Hrvatska je pet godina poprilično dinamičnog rasta ekspanzivne faze svjetskog gospodarstva potrošila na niz prisilnih strukturnih transformacija povezanih s razduživanjem domaćih sektora.
Unatoč spomenutom usporavanju gospodarskog rasta u odnosu na pretkrizno razdoblje, trenutni oporavak prate mnoge pozitivne strukturne promjene. Prvo, rast više ne djeluje na zaoštravanje vanjskih neravnoteža, već se domaći sektori razdužuju kroz čitavo proteklo razdoblje. Nadalje, struktura BDP-a s rashodne strane poboljšana je u odnosu na pretkrizno razdoblje tako da je manji udio osobne potrošnje, a veći izvoza, i to poglavito roba. Također, rast prisutan zadnjih godina generira snažan rast zaposlenosti, posebno u privatnom sektoru, izraženije nego što je bio slučaj u pretkriznom razdoblju.
S druge strane, u odnosu na godine prije 2008. osjetno je smanjen udio investicija, iako ovdje treba spomenuti da su investicije prije krize mahom usmjeravane u sektore niže dodane vrijednosti te slabijeg rasta produktivnosti. Kao nepovoljnu promjenu mora se istaknuti i veći udio uvoza u BDP-u što je jednim dijelom razumljivo, uzevši u obzir da je Hrvatska malo otvoreno gospodarstvo koje upravo bilježi povećanje obujma razmjene s inozemstvom uz smanjenje sektora nerazmjenjivih dobara, s turizmom kao najznačajnijom granom. Isto tako, pogleda li s proizvodne strane struktura dodane vrijednosti uočava se kako čak 71% otpada na usluge, pri čemu je taj udio od 2008. godine povećan za gotovo 5 postotnih bodova, a nauštrb smanjenja udjela svih ostalih kategorija: građevinske djelatnosti na 5,2% (smanjenje za oko 3 postotna boda), zatim industrije na 20,4% (za oko 1 postotni bod) te poljoprivrede na tek 3,4% (za oko 1 postotni bod). Tu bih izdvojio relativno mali udio industrije kao i nepovoljnu dinamiku industrijske proizvodnje. Naime, u dosadašnjem dijelu 2018. industrijska proizvodnja bilježi usporavanje, pa čak i neznatno smanjenje. Ovakva putanja predstavlja značajno odstupanje u odnosu na kretanje industrijske proizvodnje u usporedivim zemljama. S druge pak strane, treba istaknuti i nedostatke turizma kao najpropulzivnije i vodeće aktivnosti, posebno uz ograničenja na strani ponude s kakvima je suočena domaća turistička djelatnost. Zadnje, ali svakako ne i najmanje važno, potreba ubrzanja dinamike potencijalnog rasta nameće nužnost brzog i sustavnog suočavanja s problemima iz sfere tržišta rada, a to su: negativna demografska kretanja, niska stopa participacije, odljev radne snage, kao i njezina nepovoljna strukturna obilježja.
Uzevši u obzir navedena obilježja hrvatskog gospodarstva, ali i prisutna ograničenja, te trenutna kretanja i očekivanja u međunarodnom okruženju, u srednjem roku predviđa se nastavak realnog rasta BDP-a na razinama od nešto ispod 3%. Gospodarski rast će se u promatranom razdoblju temeljiti na pozitivnom doprinosu domaće potražnje, dok će doprinos neto inozemne potražnje biti blago negativan, a doprinos kategorije promjena zaliha neutralan. Promatrano prema pojedinim kategorijama s rashodne strane obračuna BDP-a, izvoz roba i usluga bit će i dalje glavni pokretač rasta u srednjoročnom razdoblju, praćen pozitivnim doprinosom osobne potrošnje.
U navedene projekcije gospodarskog rasta ugrađena je procjena makroekonomskog učinka trećeg kruga porezne reforme, čiji multiplikativni učinak na realni rast BDP-a iznosi 0,3 postotna boda u 2019. i 2020. te 0,1 postotni bod u 2021. godini.
U pogledu fiskalne politike, nakon pozitivnih kretanja u 2016. i 2017., istim smjerom nastavljeno je i u 2018. godini, ponajprije kao rezultat povoljnih makroekonomskih kretanja, uslijed provedene porezne reforme u kojoj su građani i poduzetnici rasterećeni za 3,6 milijardi kuna, ali i racionalne proračunske potrošnje. Međutim, krajnji rezultat ove proračunske godine ovisit će i o učinku aktiviranja državnih jamstava Uljanik Grupi, koja se prema statističkoj metodologiji ESA 2010 tretiraju kao kapitalni rashod. No, unatoč toj činjenici, očekuje se nastavak trenda smanjenja udjela javnog duga u BDP-u za gotovo tri postotna boda. Ovakvi rezultati pokazuju kako je proteklih godina stvoren značajan fiskalni prostor koji omogućuje suočavanje i s ovako velikim neočekivanim rizicima, bez ugroze stabilnosti javnih financija. Isto tako, malo tko je prije dvije godine vjerovao kad smo najavili kako je moguće ne samo zaustaviti rast javnoga duga, već taj javni dug i smanjiti, i to, kako se sada pokazuje, dinamikom koja Hrvatsku svrstava među zemlje s najvećim godišnjim padom udjela javnog duga u bruto domaćem proizvodu.
U narednim godinama kretanje proračunskog salda i javnog duga bit će usklađeno s odredbama preventivnog dijela Pakta o stabilnosti i rastu, kojeg se Republika Hrvatska obvezna pridržavati nakon izlaska iz Procedure prekomjernog proračunskog manjka. Ključni naglasak bit će na reformskim aktivnostima koje se poduzimaju i na prihodnoj i na rashodnoj strani proračuna, a kojima je cilj ojačavanje dugoročnog potencijala hrvatskog gospodarstva, realna konvergencija prema zemljama unutar europodručja i otklanjanje makroekonomskih neravnoteža. Na prihodnoj strani proračuna, važnu ulogu imat će nastavak trećeg kruga poreznog rasterećenja u iznosu od 2,8 milijardi kuna, poglavito u oporezivanju potrošnje i rada. Nastavit će se i sa strogom kontrolom rashodne strane proračuna, a sav višak prihoda u odnosu na planirane bit će iskorišten za daljnje smanjenje javnog duga.
