U selo na obroncima Psunja – najviše slavonske planine – stigosmo baš na Praznik rada, koji se u kući obitelji Mikanović obilježavao – radno. Drukčije i ne može biti jer 460 krava i ovaca ne beru brigu koji je dan; njima je važno da njihovu dnevnu rutinu ništa ne remeti.
Ta rutina podrazumijeva hranjenje u isto vrijeme, bilo žitaricama koje za prehranu životinja Suzana i Hinko Mikanović iz Podvrškog na 180 hektara i proizvode, bilo na ispaši na pašnjacima, koji se prostiru na sedamdesetak hektara.
Mužnja krava – a simentalki je oko 60 – dva puta je dnevno i prosječno Mikanovići od svake krave koja je u mužnji dnevno dobiju od 20 do 25 litara mlijeka koje nosi oznaku hrvatskih farmi. Isporučuju ga Vindiji, svaki drugi dan oko 2000 litara. Unatoč svim nedaćama s kojima se mljekarstvo u nas posljednjih godina suočavalo, Mikanovići ne namjeravaju odustati od ove proizvodnje. Po litri dobiju između 2,20 i 2,30 kuna. Ipak, u proizvodnji mlijeka se ne namjeravaju širiti, ali u drugim segmentima da, ponajprije u seoskome turizmu, pa su u selu sagradili objekt u kojem će pružati usluge noćenja, imati kušaonicu i restoran za svoje goste, kojima će nuditi pečenu janjetinu i prasetinu, suhomesnate proizvode... Uglavnom, samo kvalitetno i domaće, što sami naprave.
Osim u suvremenoj staji koja se s izumuzištem nalazi u dvorištu obiteljske kuće – gdje pod istim krovom žive četiri generacije Mikanovića – goveda ove obitelji smještena su u i u Golobrdcu, zadnjem mjestu pod Psunjem, na 400 metra nadmorske visine. Selo je to sa samo četiri obnovljene kuće, od dvadesetak koliko ih je nekoć bilo. Te su kuće, baš kao i cijelo selo, u vlasništvu Hinka i njegove obitelji. U planu je da se kuće u ovom selu bez stanovnika iznajmljuju lovcima. Tu su Mikanovići napravili staje za svoje junice, nešto je simentalki, no dominiraju mesna goveda francuske pasmine limuzina.
Ovdje će “niknuti” moderna staja za uzgoj u sustavu krava-tele, s kapacitetom za 200 grla. Dok nas Hinko vodi po tom pustom selu, između voćnjaka starih sorata voća nailazimo na njegova oca Jerka, koji je čuvao ovce.
– Ćaća sadi voće, kalemi, okulira... Da ti netko čuva ovce, godišnje bi mu morao dati stotinu janjaca – preračunava Hinko plaću pastira.
– Sve uspijeva i ja cvatem. Ovo je moja kancelarija – šireći ruke i pokazujući zeleno prostranstvo veselo izgovara Jerko.
Do prije nekoliko godina i on je imao svoj OPG, ali ga je nakon odlaska u zasluženu poljoprivrednu mirovinu prepisao na unuka Vinka, Suzanina i Hinkova mlađeg sina. Vinko je završio srednju poljoprivrednu, smjer agroturizam, pa roditelji vjeruju kako će on gospodarstvo uvesti i u turističke vode. Njegov stariji brat Dino profesionalni je nogometaš, do prije nekoliko godina bio je desni bek u Hajduku, sad igra za danski Aahus.
– Kada je Dino bio u Hajduku, otišli smo i na more, na vikend u Split – smije se Suzana.
– I Vinko je bio nogometaš, gledali smo djeci pružiti iste mogućnosti. Igrao je za Cibaliju, ali je jednoga dana sjeo na vlak i došao kući – govori Hinko.
– Bolja je poljoprivreda od nogometa – domeće Vinko, i ne dvojeći da je ispravno postupio.
– Išli smo k sinu u Dansku. I ondje se ljudi bave poljoprivredom, pa smo malo gledali kako rade. Zbog klime u njih se sve radi kasnije nego u nas. Svugdje je lijepo, ali kod kuće je ipak najljepše – kaže Suzana.
U tome trenu pred kuću stiže i baka Kata, Jerkova supruga. Ona se brine da njezini poljoprivrednici – na gospodarstvu je i dvoje zaposlenih mještana – ne budu gladni.
Cijela obitelj živi isključivo od poljoprivrede, u kojoj su uspjeli pametnim ulaganjima – poput onoga kad je Hinko novcem iz Programa ruralnoga razvoja kupovao velike rabljene, a ne nove, ali puno skuplje i manje traktore – i dobrom organizacijom.
Rezultati njihova rada u brdskim predjelima županije, gdje su teži uvjeti za gospodarenje, potvrđeni su brojnim priznanjima te šampionskim zvonom kojim se okitila njihova krava, misica jednog od stočnih sajmova.
– Borba je u proizvodnji i polju, al’ najveća je s birokracijom – kažu Suzana i Hinko Mikanović koji svoj život, unatoč svim nedaćama, ipak ni s kim ne bi mijenjali.
Odmah se vidi da su ljudi uredni...To mi daje dodatni apetit za njihove proizvode...