Pravo ime mu je Nijaz Batlak. Obitelj mu je podrijetlom iz okolice Goražda, u istočnoj Bosni. Otac mu je radio na željeznici. Rođen je u Konvalima pored Dubrovnika. Tajanstvene je prošlosti.
U njegovim službenim dokumentima stajalo je da je rođen 15. ožujka 1929. u Zvekovici pored Cavtata. Također, Batlak je tvrdio da se od 1941. do 1945. borio u formacijama NDH kao zastavnik Ustaških jurišnika, da je sudjelovao u bitci na Lijevče polju. Nakon te bitke partizani su ubili njegova oca tako što su ga potkovali i bacili u jamu a njega su, kako je kazao, zarobili i poslali u kakanjski rudnik koji je u to vrijeme bio partizanski logor na zlu glasu. Nakon toga je sve do 1956. proveo u vojnom zatvoru u blizini Mostara.
General Martin Špegelj u svojoj knjizi „Sjećanje vojnika“ poslije je napisao da je Batlak rođen 1925. u Cavtatu i da je odrastao na Zvekovici u Konavlima. Pozivajući se na činjenicu da je njegova supruga poznavala obitelj Batlak, Špegelj tvrdi da Daidža uopće nije bio u ustašama, nego je to bio njegov brat, te da je Nijaz Batlak poslije rata emigrirao u Ameriku. Malo se zna o njegovom životu tamo.
Tvrdi se da je završio vojnu akademiju u Španjolskoj te da se kao plaćenik borio u Južnoj Americi. S kraja osamdesetih pouzdano se zna da je bio dijelom hrvatskih emigrantskih krugova te da je u Americi upoznao kasnijeg hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. „Pružali smo mu punu potporu i dali do znanja da cijelo iseljeništvo stoji uz njega. U njegovu ideju pomirbe vjerovao sam kao u samog Boga“, poslije je rekao.
U Washingtonu je krajem 80-tih zajedno s Kerimom Reisom, hrvatskim kulturnim djelatnikom iz BiH, sudjelovao na jednom skupu kojeg je organizirao Alija Izetbegović i oštro se suprostavio njegovu konceptu stvaranja bošnjačke nacije. Batlak se izjašnjavao kao Hrvat.
U Hrvatsku dolazi 1991. U zagrebačkoj zračnoj luci dočekao ga je ministar obrane Gojko Šušak. Priča se da je odmah otišao u Sarajevo gdje je pokušao organizirati obranu te da je potom s lažnim dokumentima otišao u Crnu Goru gdje je snimao neprijateljske položaje i pregovarao s Albancima u Baru i Ulcinju. [PHOTOS]
Naposlijetku se 1991. pojavio u Dubrovniku. General Nojko Marinović, u to vrijeme zapovjednik obrane tog grada, rekao je da se pojavio kao dragovoljac u njegovu stožeru „te dobio napismeno da smije samostalno izviđati u dubrovačkom zaleđu“. Potom se uključio u jednu bojnu Zbora naroda garde iz sastava 118. brigade koja je branila pravac Čepikuće – Slano.
Njegov put prema statusu ratnog junaka počinje nakon izjave HTV-u da je u Čepikućama „pod njegovim zapovjedništvom postavljena zasjeda i nanesen težak poraz neprijatelju“. Špegelj je poslije ustvrdio da kod Čepikuća nikakve borbe nije bilo jer su zbog loše postavljene obrane tenkovi JNA prodrli u Slano i odsjekli Dubrovnik, te je svaka borba kod Čepikuća postala bespredmetna.
Daidža se potom pojavljuje u Dubrovniku, ide od bojišta do bojišta, od 16. do 26. listopada zapovjednik je Stona, a 6. studenog javlja u Zapovjedništvo sektora Dubrovnik da ide u Zagreb zbog nabave jer se o tome „upravo dogovorio telefonski s ministrom Šuškom“.
Nedugo potom predsjednik Tuđman u razgovoru s grupom zapovjednika daje izjavu kako se treba ugledati u Daidžu koji je „sam razbio četničku trebinjsku brigadu kod Čepikuća“. Iz Zagreba se vraća s dokumentom na kojem je Predsjednikov potpis a prema kojem je promaknut u čin brigadira i postavljen za zapovjednika Sektora Dubrovnik.
Tu je dužnost preuzeo 14. studenog. Na njoj je ostao mjesec dana. Prema Špegelju, Daidža je bio „vojno apsolutno nekompetentan“. Zamijenio ga je pukovnik Luka Džanko. O susretu s Daidžom 10. studenoga 1991. u njegovu štabu u Opuzenu kasnije je svjedočio general Petar Štimac. Kaže da se uljudno ophodio s njim jer je sa sobom imao „papir, odluku da je postao zapovjednik Južnog bojišta i da mu se dodjeljuje čin brigadira“. U njegovu stožeru, tvrdi Štimac, zatekao je poremećene odnose.
Početkom 1992. Daidža je postao zapovjednik pukovnije „Kralj Tomislav“, postrojbe HVO-a, s kojom je namjeravao preko Igmana deblokirati Sarajevo „za dva dana“. U ožujku je promaknut u čin general-bojnika.
U svibnju je krenuo s tom postrojbom prema Sarajevu. Prema jednoj verzija, Armija BiH nije dopustila prolaz te postrojbe HVO-a kroz Konjic. Međutim, prema Špegeljevu svjedočenju, postrojba se zbog nediscipline raspala prije dolaska do Konjica, te se Daidža s „šačicom ljudi“ vratio na početne položaje.
Nedugo potom doživo je prometnu nesreću u Ljubuškom. Dok se oporavljao krajem 1992. premješten je u Zagreb, u logistiku. Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, radio je u hrvatskom veleposlanstvu u Sarajevu kao savjetnik za međunacionalne odnose. Umirovljen je 1996. Umro je 30. siječnja 1999. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj uz najviše vojne i državne počasti.
smrdljivi špegelj je običan mutikaša, kosovac i lažov