Domaći filmski radnici okupili su se ovih dana na 61. Pulskom filmskom festivalu, osim nezaobilaznih projekcija pohodeći novinske konferencije, radionice i okrugle stolove koji su nas iznova podsjetili da film nije samo umjetnost nego i potencijalno unosan biznis. Status zemalja s visokim audiovizualnim kapacitetom, kako se nazivaju one s najvećom i najunosnijom produkcijom, u Europi imaju Francuska, Velika Britanija, Italija i Španjolska, dok Hrvatska spada u zemlje niskog kapaciteta, s malim produkcijama, koje se često moraju oslanjati na partnere iz bogatijih zemalja da bi se filmovi mogli realizirati i plasirati na strano tržište. Solidnim budžetom za jedan film u Hrvatskoj se smatra oko milijun eura, od čega najveći dio odlazi na produkcijske troškove. Kad govorimo o honorarima, zbog njihova broja, među najvećim stavkama su honorari glumaca, no oni su neusporedivi s astronomskim svotama koje zarađuju hollywoodski, pa i neki europski glumci.
– Domaći film realno stoji od četiri do devet milijuna kuna, a oni najveći mogu dospjeti i do 12 – kaže nam Damir Terešak, iskusni producent čiji je film''Takva su pravila“ u režiji Ognjena Sviličića upravo ušao u natjecateljski program velikog festivala u Veneciji.
Govoreći o honorarima redatelja i glumaca, objašnjava da oni na prvu mogu zvučati iznimno velikima, no da treba imati na umu kako je riječ o bruto iznosima za iznimno dug rad.
Foto: Žarko Bašić/PIXSELL
– Hrvatski redatelj po filmu zaradi između 200 i 400 tisuća kuna bruto. Kad oduzmete poreze i druga davanja te uzmete u obzir da se na jednom filmu aktivno radi oko tri godine, od čega samo snimanje traje u prosjeku šest tjedana, doći ćete do tek malo bolje, ali i dalje prosječne hrvatske plaće – kaže nam.
Dodaje da bruto cijena po danu snimanja za afirmirane glumce iznosi od 500 do 1500 eura.
– Glumačke cijene po danu snimanja TV serija su manje i kreću se oko 300 eura, ali imajte na umu da jedna sapunica može imati i po stotinu nastavaka, što u konačnici glumcu donosi dobru zaradu – kaže nam Terešak.
Dodaje da su za dogovor o honorarima posebno zahvalni glumci koji imaju stalne angažmane u nekom kazalištu jer njima je film prilika da dođu do većeg broja gledatelja, a ne primarni izvor zarade.
– Na svojem zadnjem filmu glavne sam glumce platio oko 2000 kuna po danu – rekao nam je jedan mladi producent, naglasivši da se od dijela glumaca često može čuti da zarađuju više nego što je stvarno slučaj jer si time daju na važnosti i stvaraju bolje preduvjete za iduće pregovore.
Neslužbeno, svi s kojima smo u Puli razgovarali složili su se da se za ozbiljnije filmske zvijezde treba izdvojiti oko 1000 eura po danu. Ako uzmemo u obzir da snimanje dugometražnog filma može trajati oko šest tjedana te uz pretpostavku da se odabrani glumac jačeg kalibra na snimanju pojavljuje dvadesetak dana, dolazimo do svote od oko 20.000 eura za ulogu u filmu, dok će u slučaju da radi samo dva dana dobiti tek dvije do tri tisuće eura. U slučaju mlađeg ili manje poznatog glumca, za jednako dugo snimanje, honoraru se ponekad može oduzeti cijela jedna nula.
– To vam toliko varira od projekta do projekta da je gotovo nemoguće govoriti o jedinstvenoj tarifi. Jednako je i u kazalištu – za manju predstavu dobit ćeš tisuću kuna, a za veliku i po dvije tisuće eura. U mojem slučaju, film „Broj 55“ koji smo upravo predstavili u Puli bio je pristojno plaćen jer je riječ bila o većem projektu, ali igrao sam i u nekim neusporedivo manjim i lošije plaćenim filmovima jer sam vjerovao u njihovu umjetničku vrijednost. Većina nas na film gleda kao na pitanje prestiža, dok stvarna zarada leži u reklamama i TV serijama – otvoren je Marko Cindrić, mladi ali izuzetno traženi glumac.
Pitamo ga može li svoja hrvatska glumačka iskustva usporediti s inozemnim projektima u kojima je sudjelovao, a on odgovara da su principi rada isti, ali ne i iznosi.
– Nekakav europski minimalac bio bi oko 500 do 600 eura po danu, dok veliki glumci za važnije uloge dogovaraju posebne, fiksne honorare o kojima ne mogu ni nagađati. Ali osobno mi je još uvijek draže za manji novac snimati u Hrvatskoj, gdje se osjećam najopuštenije i na kraju dana mogu s kolegama popiti pivo, dok je ta vrsta bliskosti između glumaca i redatelja, a posebno glumaca i producenta, vani nezamisliva – zaključuje Cindrić.
