Novi Sad je, s više od 300.000 stanovnika, drugi po veličini grad u Srbiji. I kao takav sjedište mnogih velikih srbijanskih tvrtki, ali i onih iz inozemstva. U industrijskom dijelu Novoga Sada, na periferiji, nalazi se i sjedište tvrtke Petra Matijevića (62) kojega u Srbiji nazivaju i "kraljem mesa".
Već sam ulaz u dvorište kompanije otkriva da je riječ o velikoj, uređenoj i moćnoj tvrtki. Trava je pokošena kao na nogometnom igralištu, nigdje nema ni papirića, kamioni su parkirani na špagu, a sve posjetitelje dočekuje naoružani zaštitar. On nas je i uputio do upravne zgrade. Na ulazu nas dočekuje ljubazna mlađa žena, kasnije smo doznali da je to Lana Matijević, kći vlasnika tvrtke.
– Moj veliki uspjeh je što sam u tvrtku uključio sve troje djece, svi ovdje rade. Tu je i moja supruga koja isto tako svako jutro dolazi na posao u tvrtku. Mislim kako jedino tako tvrtka može ići naprijed i opstajati u ovim vremenima – kaže Petar Matijević dok nam pokazuje ploču na kojoj su natpisi svih njegovih tvrtki u Srbiji. Matijević je trenutačno vlasnik 30 tvrtki u Srbiji među kojima je desetak poljoprivrednih, četiri hotela, tvornica za sklapanje traktora, tvrtka koja se bavi nekretninama, ribnjaci...
U vrijeme našeg posjeta na ploči još nisu bili ispisani nazivi dviju najnovijih akvizicija, poljoprivredne zadruge Negoslavci i Jankovci u Hrvatskoj. To je dosad najveća investicija jednog srbijanskog poslovnog čovjeka u Hrvatskoj. Kupnjom tih dviju poljoprivrednih zadruga Matijević je postao i vlasnik oko 1500 hektara zemlje, skladišnih kapaciteta, mehanizacije...
Siromašno odrastanje
– Ta je kupnja najvećim dijelom rezultat emocija, a tek manjim dijelom potrebe posla. Odrastao sam u blizini te zemlje, a kupnjom tih zadruga ponovno sam vratio nekada zemlju mojega oca. To mi je satisfakcija. Drugi je razlog to što se želim oprobati i na tržištu koje je razvijenije i uređenije od srbijanskoga. Pri tome se ne smije zaboraviti da je Hrvatska članica Europske unije i da sama ta činjenica donosi niz drugih mogućnosti koje su mi do sada bile nedostupne – objašnjava Matijević koji misli kako bi njegov primjer uskoro mogli slijediti i neki drugi srbijanski poslovni ljudi.
U kakvu su poslovnu obitelj došle dvije zadruge iz Hrvatske i njihovih 60-ak radnika govori i unutarnje uređenje zgrade uprave: ona je supermoderna i u njoj nema gužve jer se točno zna tko što radi.
Petar Matijević rodio se 1953. u okolici Knina. Kad mu je bilo samo šest mjeseci, njegovi roditelji preselili su se u Srijemske Laze pokraj Vinkovaca. Krenuli su ni iz čega pa se Petar i danas sjeća siromaštva u kojem su živjeli. Smatra kako je odlučujuću ulogu u njegovu daljnjem životu odigrao seoski trgovac koji je, prodajući svakakve stvari, uskoro kupio – stojadina.
– Bio sam tada u prvom razredu vinkovačke gimnazije. Kad sam vidio da taj trgovac brzo napreduje i da je kupio auto a da pritom nema škole, shvatio sam da je i za mene rođena trgovina. I nisam se prevario – kaže Matijević.
Završio je srednju trgovačku školu i preselio se u Zagreb gdje se zaposlio u Trgovačkom poduzeću Slavija i učio tajne trgovačkog zanata. Napredovao je brzo pa je došao i do poslovođe. Ne skriva da je bio i član Saveza komunista jer, kaže, onda se moglo napredovati samo na taj način. S prijateljem Stjepanom Šimunovićem u Hrvatsku je doveo prve poker-aparate. Radio je s devizama, a imao je i dva lokala koja su odlično poslovala. Sve to donosilo je solidnu zaradu. No uskoro je došla i 1991. Odselio se iz Hrvatske.
– Sada mislim da nisam morao napustiti Zagreb i Hrvatsku. Imao sam neke telefonske prijetnje, a i kuća mi je minirana. Pokazalo se da ju je minirao nekakav kriminalac koji je poslije poginuo. Ipak, početkom rujna napustio sam Hrvatsku i preselio se u Novi Sad – prisjeća se Matijević.
Tu se ubrzo zaposlio. No, jedan posjet mesnici sve je promijenio. Htio je kupiti kotlete, a mesar mu je rekao da ih nema i da ne zna kada će ih imati. Tada je vidio svoju priliku i odlučio ući u biznis s mesom. Samo godinu dana od odlaska iz Zagreba otvorio je svoju prvu prodavaonicu mesa. Danas ih već ima 135. Sve su njegove mesnice prepoznatljive i jednako uređene. I, kako kaže, zadovoljavaju najviše standarde u svakom pogledu. Tvrdi da prodaje isključivo svježe meso, radnici obvezno moraju nositi rukavice, a blagajnike je odvojio od mesara.
– Bio je to pravi poslovni pogodak. Broj mesnica počeo je rasti, a i posla je bilo sve više. Jedno drugo je vuklo – kaže.
Bio je ispred vremena pa se i prije početka privatizacije u Srbiji počeo za nju pripremati. Dočekao ju je spreman i poslije prve privatizacije – 2002. godine preuzeo je Poljoprivredno poduzeće Bezdan – broj tvrtki u njegovu vlasništvu stalno raste. U međuvremenu je na Rumenačkom putu, na parceli od 12 hektara, počeo graditi klaonice i ostale pogone. Danas je tu 44.000 metara četvornih natkrivenog prostora s linijama za svinjetinu, junetinu, piletinu, skladišta, objekti za dezinfekciju vozila, pogon za oštrenje noževa, pravljene etiketa... Sljedeće godine nastavljaju se novi projekti na širenju i uređenju dvorišta.
– Uspjeli smo stvoriti tvrtku koja objedinjuje sve – od njive do stola. Neovisni smo jer imamo i svoje poljoprivredne površine, farme, stočnu hranu, klaonice, linije za pakiranje, više od stotinu vozila i maloprodajnu mrežu. Sve to bez ijednog eura kredita.
Za sebe kaže da je radikalni kapitalist te da je kod njega produktivnost kao u Njemačkoj. Zauzvrat, prosječna plaća je viša nego u Srbiji, a radnicima pruža i niz drugih pogodnosti, poput mogućnosti da upola cijene plaćaju troškove stanovanja u njegovim stanovima. O moći Matijevića govore i sljedeći podaci: 35.000 hektara zemlje, 100.000 tovljenika godišnje, 5000 bikova, četiri milijuna pilića godišnje, najmodernija klaonica pilića kapaciteta 20.000 komada dnevno, svinjska linija koja dnevno preradi 2000 komada kao i juneća linija koja u osam sati preradi 250 komada. Dok govori o ovim brojkama, Matijević ne skriva ponos, a na upit koliko tvrtka danas vrijedi i bi li je prodao kada bi se pojavio neki zainteresirani biznismen, bez razmišljanja kaže da ne bi.
– Ova tvrtka raste već 23 godine i još nije do kraja narasla. Ponekad sam sebi kažem: da sam ostao u Hrvatskoj, danas bih bio jači od Todorića. Imamo još puno planova, a tu su i moja djeca koja će ih provoditi. Prema mojim procjenama, realna je vrijednost tvrtke oko 500 milijuna eura – ističe Matijević.
Matijevićev rast pratili su i drugi, među njima i nedobronamjerni. Tako su otmičari 2001. oteli njegova mlađeg sina Bojana. Među otmičarima su bili i policajci, a Matijević je za otkupninu platio 980.000 tadašnjih njemačkih maraka.
– Bilo je to ludo vrijeme. Na sreću, danas u Srbiji više nema tako organiziranih kriminalnih skupina – kratko je komentirao Matijević prisjećajući se kako je automobilom išao do Podgorice i kako su ga otmičari navodili da im preda novac u zamjenu za sinov život. Zbog tog događaja u tvrtki i danas ima pojačano osiguranje. Danas su i Bojan, kao i stariji sin Zoran i kći Lana, aktivno uključeni u rad kompanije.
Nemam se čega bojati
– To je moje najveće bogatstvo. Svaku svoju tvrtku smatram dijelom sebe, a tako sam učio i svoje najbliže. Vjerujem da zato i imamo tako dobre rezultate – kaže Matijević.
Tako se ni kupnja zadruga u Hrvatskoj nije dogodila slučajno, iako se još uvijek ne zna njihova daljnja uloga. Ipak, sada zna da će mehanizacija biti temeljito obnovljena, a vjerojatno će se raditi i na razvoju stočarstva, za koje kaže da je zapostavljeno tijekom godina, te ratarstva. Po njemu, to nije ništa novo jer na isti način rade i bogate europske zemlje. Nije isključio ni ulaganje u povrtlarsku proizvodnju. Računa i na subvencije te kredite strane europske banke.
Kako god bilo, Matijevićeva ulaganja neće se zaustaviti u Vukovarsko-srijemskoj županiji jer već razmišlja o novim projektima. Prije svega, o kupnji hotela na Jadranu ili u Zagrebu, a moguće je i da krene s projektom gradnje mesnica po cijeloj Hrvatskoj na istim principima na kojima je izgradio i lanac prodavaonica u Srbiji. Ako uđe u taj posao, klaonica bi bila negdje u Slavoniji gdje ima dovoljno stoke, s time da Zagreb ne bude predaleko. Odatle bi puno lakše pokrio cijelu Hrvatsku, a uštedjelo bi se i na transportu.
– Kada ovo spomenem, kažu mi kako u Hrvatskoj ne bi kupovali "srpsko meso". Razmišljam drukčije jer bi ljudi vrlo brzo prepoznali kvalitetu i dobru mogućnost da uvijek imaju na raspolaganje svježe meso. Mislim da bi to prevladalo i da bi građani gledali isključivo na taj način. Siguran sam da bismo uspjeli – kaže Matijević dodajući da je ljudima dosta nacionalizma te da svi žele bolji život i redovite plaće. Ističe kako je Hrvatsku uvijek smatrao svojom domovinom i da to nikada nije krio.
– Pa i sada često idem u Srijemske Laze, tamo mi je obiteljska kuća. Pomažem skromno i tamošnjem nogometnom klubu i imam puno prijatelja. Uostalom, ja sam rođen u Hrvatskoj i tu sam živio gotovo 40 godina. Ne bojim se, a nemam se čega ni bojati jer nizašto nisam kriv – zaključio je Matijević.*
Neka si ti otišao. Još da i ostali tvoji odu, eh kud li sreće takve!