"Pred nama je istinska, nepatvorena, izvorna umjetnica, a njezina pojavnost na domaćoj likovnoj sceni samo je bogomdana". Tako je sredinom studenoga na otvaranju prve samostalne izložbe u Delnicama predstavljena samouka slikarica Mirjana Veličan iz bilogorskoga sela Babotoka pokraj Bjelovara. Ono što tada većina posjetitelja nije znala skrivena je pozadina nastajanja dvadesetak izloženih ulja na staklu izrađenih s vidnim odmakom od klasične manire podravskih naivaca nastalih u isprekidanim i uvijek prekratkim predasima između mužnji krava, sjetve ili berbe sa 30-ak jutara zemlje na imanju koje za darovitu slikaricu i njezina supruga Mladena znači život.
I dok njezine bilogorske zime, omiljeni cvjetni motivi ili pitomi prizori iz seoskih dvorišta privlače sve više poklonika, posebice nakon njene prve javne promocije na zajedničkoj izložbi u crikveničkom hotelu "Parku" održane u rujnu, Mirjanina svakidašnjica ostala je ista. U to smo se uvjerili posjetivši dom supružnika Veličan, čije je ime nezaobilazno u svakoj prigodnoj besjedi o naprednim poljoprivrednicima bjelovarskoga kraja.
- Danas je subota, pa sam produljila spavanje do pet sati - priznala nam je 43-godišnja Mirjana opisujući svoj dnevni raspored.
- Moj je posao da se dva puta u danu brinem o mužnji 16 krava koje nam u prosjeku daju 200 litara mlijeka. Dok nismo kupili muzilice, bilo je teško, ali i ovako je još dosta posla. Pomažem suprugu i na njivi, tu su i svi kućni poslovi, pa perad i svinje koje držimo samo za svoje potrebe.
- Pa kada uspijete slikati?! - prekidamo sugovornicu u nizanju njenih dnevnih poslova.
- To mi je teško uskladiti jer tek što namjestim staklo i prihvatim se kista, već moram nešto obaviti u staji ili dvorištu, posebice za sezonskih poslova na njivi kada se radi od jutra do mraka - priča Mirjana.
Usprkos tomu, Mirjana je od 1994., kada je svoj prirodan dar za boje i kist što su ga prepoznali još i učitelji u osnovnoj školi, počela pretakati u prva likovna djela, dosad već naslikala 50-ak slika. No, kada smo nešto iz njezina stvaralaštva poželjeli vidjeti, nismo imali sreće otkrivši pri tome još jednu prirodnu sklonost naše sugovornice. Mirjana se, naime, najviše raduje darivanju svojih slika. - "Zbog toga sam jedva skupila 20-ak radova za izložbu jer sam više od 30 slika darovala prijateljima, susjedima i "gastarbajterima" koji u tuđinu vole ponijeti dio zavičaja koji osjećaju na mojim slikama - objašnjava Mirjana.
- Iako bih bio sretniji da svoje slike prodaje nego daruje, podupirem Mirjaninu ljubav prema slikanju - kaže njezin 47-godišnji suprug Mladen, dodajući:"Ali tek kada završimo sav dnevni posao jer naš je jedini dohodak onaj zarađen na poljoprivredi.
Naša sugovornica, kao što u svemu brzo postiže dogovor sa svojim suprugom za kojeg se udala prije 16 godina, podupire njegovu tezu - prvo posao, pa slikanje, za što će ona već pronaći vremena, makar i u "sitne" sate. Kako misli ozbiljno, potvrda je i njezina prošlogodišnja pristupnica zagrebačkoj udruzi likovnih umjetnika "Fortuna-art".
Iako zadovoljna dosadašnjim izlaganjima preko seoske udruge žena, kada je uza slike mogla pokazati i ručne radove, Mirjana najavljuje da će još mnogo krokija zabilježenih na komadićima papira u trenucima nadahnuća, ponekad i za upravljačem traktora, pretočiti u slike poput njoj najdraže "Uskrsnuće Knina" na kojoj je nakon "Oluje" radila dva mjeseca. Sve nam je to obećala iznoseći na stol tople i mirisne štrukle sa sirom i jabukama, koje je umijesla uz glazbu prvih babotočkih pijetlova, dok smo se mi već sladili glasovitim bilogorskim sirom i vrhnjem, u pripravljanju kojih je također prava umjetnica.
Čedomir ROSIĆ
