Lynn, Suky, Ares, Keito i Lars naizgled su obični kućni ljubimci. Maženi i paženi, ne bune se ni kad dobiju dozvolu da se uvuku u krevet, makar samo na trenutak. No, od ostalih kućnih ljubimaca razlikuju se jer ipak najviše vole akcije, i to one spasilačke, u kojima sudjeluju zajedno sa svojim vlasnicima - Darjom Jakšić, Vedranom Vukomanovićem, Marinom Baron Horvat, Tomislavom Marevićem i Petrom Čović.
Zajednički rad
Kako zajednički rade pokazali su i na ispitu spremnosti, Mission Readiness Testu, koji su uspješno položili i dobili licenciju za sudjelovanje u svjetskim jedinicama spasilaca za traženje u ruševinama. Nije bilo lako, potvrđuju svi, no adrenalin je glavni krivac što su to shvatili kad je sve prošlo. Tek tada osjetili su da su torbe koje su nosili bile teške, da ih bole leđa, postali su svjesni što su sve zajedno prošli...
Počelo je odmah nakon dolaska u Berlin, gdje se test polagao. Suci su nadgledali sve, pa i opremu koju su ponijeli sa sobom. Jer samo to mogli su koristiti sljedećih 48 sati, koliko je ispit trajao. Prema scenariju, čekala ih je katastrofa nakon potresa u Peruu. Prva akcija počela je već iste večeri, ubrzo nakon dizanja šatora.
– Kad sam vidjela ruševinu koja nas je dočekala, pomislila sam: Dobro, to je to, a sad idemo doma – prisjeća se Darja prvog dojma. Veliko brdo građevinskog materijala, željezne šipke koje izviru na sve strane, nije slutilo na dobro. No, želja za uspjehom bila je jača čak i od ozljede koju je Suky imala odmah na početku.
Treba znati odustati
– Željezna šipka probila joj je kožu, nisam odmah bio siguran možemo li nastaviti. Sve smo brzo sredili i ipak krenuli dalje – priča Vedran. Nije bilo lako nakon toga ni ostalim hrvatskim timovima. Trebalo je tražiti preživjele, a istovremeno svi su razmišljali hoće li se pas vratiti živ sa zadatka.
– U jednoj ruševini nisam znala gdje je Lynn. Utrčala sam unutra i samo molila da ne prestane lajati, da je mogu pronaći – priča Darja. Iako je bilo važno na vrijeme obaviti zadatak, jednako tako bilo je važno vjerovati psu i prepoznati sve što on svojim ponašanjem i lajanjem pokazuje.
– Primijetila sam da Ares u jednoj ruševini nije bio siguran, poslala sam ga dalje, a naknadno smo se vratili na isto mjesto. I tek tada je pronašao preživjele – priča Marina. I baš to zajedništvo čovjeka i psa najvažnije je. Koliko god treba odraditi zadatak, kaže Petra, važno je znati i kad treba odustati i prepustiti nekom drugom timu da nastavi.
– Razmišljaš o psu, a suci promatraju i ocjenjuju svaku reakciju – ističe Tomislav. Nakon svih odrađenih zadataka, noćnog marša, ispita iz prve pomoći, slijedilo je ono najteže - čekanje rezultata. I onda nevjerica i ponos. Od devet ekipa koje su položile test, pet ih je bilo iz Hrvatske. Svi su još puni dojmova, sjećanja naviru.
– Mi smo kao ljudi koji su se vratili iz rata. Oni znaju o čemu govore, a nitko drugi to ne zna – kaže Tomislav.
border collie,njemacki lovni terijer i cini mi se americki staford i jazavcar.