Rotvajler, gromada od psa, šeta se ulicom, na povocu, uz nogu vlasniku. Trčkarajući i njuškajući uokolo, ususret mu stiže pekinezer. Okršaj je gotovo nemoguće izbjeći. Jedan pas nasrće na drugoga, skače, grize ga po nogama, trbuhu, dok ovaj gotovo nepomično cvili i samo maše repom. Napadač je – sićušni pekinezer, a žrtva moćni rotvajler. Zvuči poput znanstvene fantastike, ali istinita je to priča iz Osijeka.
– Nije se jednom dogodilo da mi rotvajlere izgrizu pudlice ili maltezeri, iz čista mira, dok se šetamo ulicom. I na koncu se njihovi vlasnici na mene izviču iako se moj pas i ne mrdne. Nekada mi čak bude žao što se i ne pokuša obraniti – započinje Željko Mažar, vlasnik obiteljske uzgajivačnice rotvajlera Von Pannonius iz Osijeka.
Naši psi ne grizu
Scena je to u koju će mnogi teško povjerovati, ili uopće neće, pogotovo dok su još “svježi” jezivi prizori iz Istre, gdje je nedavno trogodišnja rotvajlerica Dora izgrizla majku i njezina šestogodišnjeg sina, inače svoje susjede. Prvo je napala mališana i ugrizla ga dvaput za noge, majka je priskočila u pomoć i pokušala je otrgnuti od djeteta pa je nasrnula i na nju. Otrgnula joj je dio mišića i ligamenata potkoljenice, žena je završila u bolnici i na operaciji. Pas nije, tvrdi vlasnik, nikada pokazivao znakove agresivnosti.
– Ne može se psu dogoditi “klik” u glavi zbog kojega onda iznenada napada i grize. To jednostavno ne postoji – uvjerava ovaj uzgajivač s 22 godine iskustva. Rotvajlerima je posvetio točno polovicu svoga života.
Ne postoje, ističe on, opasne pasmine, nego je čovjek taj koji rotvajlera, pa i bilo kojeg drugog psa pretvara u zvijer.
– Za napade i agresiju pasa odgovorni su ili loš odgoj, u 90 posto slučajeva, ili traume, u preostalih 10 posto, tipa da su ih djeca godinama zadirkivala kroz otvorenu ogradu, peckala i izazivala. Trećega nema. Dakle, kad se zbroji, uzrok je uvijek čovjek. Rotvajler je sam po sebi, genetski, dobar čuvar. Izađete li u dvorište bez mene, lajat će. Budem li i ja s vama, muvat će se uokolo ili vas neće ni primjećivati. Pojavite li se pred njim ponovno bez mene, opet će lajati. No, krenemo li u šetnju ulicom, mog ćete psa mirno moći voditi na povocu, neće ni doživljavati da me nema, koračat će uz vas i mahati repom – tumači nam.
Dvije su ženke i jedan mužjak trenutačno u boksovima u njihovu dvorištu – Conna, Reny i Buck. U rodovniku mužjaka Bucka navedeno je čak 16 njegovih predaka, redom nagrađivanih.
– Da je svaka generacija živjela po sedam godina, a sigurno je i više, govorimo o najmanje 28 godina pokoljenja. Nijedan incident nije se zbio za sve to vrijeme jer, da jest, to bi ih obilježilo i ne bi bili poželjni za parenje. Agresivnost ih, indirektno, miče iz uzgoja. Zna li se porijeklo tog psa koji je napao majku i dijete u Istri? Je li u pitanju loš odgoj? Je li ta ženka imala pristup civilima i drugoj djeci? Vjerojatno nije, ali i ako jest, jesu li to bili samo ukućani? Sve su to važna pitanja na koja ja ne znam odgovor, jer nisam upućen toliko u slučaj, ali “klik” u glavi ne postoji – objašnjava.
– A da postoji, kako to da se nikome od naših poznanika uzgajivača nikada nije dogodilo da im pas nekoga izgrize? Ljudi na takve situacije gledaju kao kad čovjek, kako kažu, doživi “klik” i odjednom uzme pištolj i nekoga ubije. Odjednom? Nije baš tako – nadovezuje se pak Željkova supruga Senka.
Kada se bilo gdje u Hrvatskoj dogode napadi rotvajlera ili staforda na ljude, građani i na njih gledaju “poprijeko” na ulici.
– Čim vide mog psa, čovjek uzima svoga u naručje, on osjeti zaštitu i počinje lajati na mog psa, a ako ga ovaj samo krivo pogleda, iako uglavnom ne reagira, gotovo je, ja odmah čujem ružni komentar. Ostavio sam psa jednom pred kafićem, zavezanog uz terasu na kojoj sam sjedio, jedna je prolaznica počela psovati čim ga je vidjela iako je on nije ni gledao. To je tako. Većinom doživljavamo neugodnosti od ljudi koji imaju te male, živčane kućne ljubimce – kažu nam.
Senka se, zanimljivo je, panično plašila pasa. “Izliječili” su ju upravo rotvajleri.
– Kada bih se vraćala iz škole i ugledala psa, pa čak i pudlicu, počela bih plakati i trčati na drugu stranu ulice. Ni danas baš neću pohrliti nepoznatom psu i dragati ga, ali s našim je psima potpuno drukčije. Strah sam brzo prevladala, mislila sam da će mi dulje trebati. No doživjeli smo to da nam se prvi pas kojeg smo zajedno kupili u Budimpešti teško razbolio i morali smo ga uspavati. Tada sam rekla da se više neću toliko vezati za psa – prepričava ona.
Pas neće postati zvijer, uvjeravaju nas naši sugovornici, ako je socijaliziran i dobro odgojen, a to je ozbiljan posao koji mnogi, nažalost, shvaćaju olako.
– Psa se uči doslovce kao dijete, odmalena. Ne možete dijete od deset godina početi učiti govoriti, odlaziti na toalet, prati zube i umivati se, tako se ni psa ne može početi odgajati od 10 mjeseci. Čim stigne k vama, u dobi od dva ili tri mjeseca, tada već kreće i socijalizacija. On mora ući u sve životne prostore i susretati se s mnogo ljudi. Dok se to smjelo, znao sam ga uvesti u tramvaj i provozati se s njim krug po gradu. Neprestano odlazimo u gužvu, uđemo u trgovinu i ostavimo psa ispred, prilaze mu stranci, dodiruju ga i on, još kao štene, spoznaje da mu oni nisu opasnost. Njemu to puno znači, a i najvažnija je to karika u odgoju psa. Puštamo ga da se lopta s djecom u susjedstvu i takav pas sigurno neće napasti dijete. Ne možete psa odgajati samo u kućanstvu, gdje nema doticaja s drugim ljudima i životinjama jer, ako s njim nakon godinu i pol izađete na ulicu, on ne mora nekoga napasti, ali može napasti – ističe Željko.
Dvije su glavne svjetske izložbe rotvajlera, jedna u kolovozu u Njemačkoj, odakle i potječu, a druga, proljetna “šeta” pa je za idući svibanj kao domaćin izvučena Srbija, odnosno grad Niš. Sudac na svakoj izložbi rotvajleru broji zube, mora ih imati 42.
– Mogao bi mu rotvajler odgristi ruku, ali to se ne događa! Nužno je s njime raditi kako bi bio spreman na to da će mu stranac prići. Pokaže li i mrvicu agresivnosti, ma dovoljno je i samo da iz razigranosti povuče suca za rukav, odmah ga se diskvalificira. Izložba je za nas tada gotova, a prevalili smo 1500 kilometara, isto toliko ćemo natrag, i platili hotel. I gdje smo onda u toj cijeloj priči? Nema nas nigdje. Rotvajleri su među najskupljim pasminama, ali odrasli, ne štenci. Poznajemo uzgajivače iz Hrvatske koji su ih prodavali za 45.000 pa čak i 100.000 eura. Da bi puno stajali, moraju imati rezultate, a da bi postigli rezultate, moraju prije svega biti socijalizirani. Ako su agresivni ili nedisciplinirani, ljepota im ne vrijedi apsolutno ništa – rezimiraju supružnici, inače oboje pravnici, Senka radi u banci, a Željko je krim-inspektor za ratne zločine.
Popularnost je te pasmine narasla u posljednjih 15 godina. Privlačni su, dodaju, izgledom, stabilnim karakterom i jer, zanimljivo je, ne zahtijevaju toliko vremena i pažnje kao neki drugi psi.
– Belgijski ovčari traže puno kretanja, a rotvajleri su puno staloženiji, smireniji, zato su i služili za pratnju i čuvanje u rodnoj im Njemačkoj. Puno pasa, zbog nervoze ili frustracija, izgrize namještaj ili kućicu, a naši su svi boksovi čitavi – govore.
Prodali pse u Maleziju, Kinu
Mažarovi su lani prodali kuju u Maleziju, a jedan im je pas, u dobi od 20 mjeseci, osječku adresu zamijenio kineskom. Novi je vlasnik tražio da bude skotna, i to s prvakom iz Francuske s kojim se našla i sparila u Srbiji.
– Kinezi kojima smo prodali našu kuju poslali su nam fotografiju na kojoj oni leže pokraj svog bazena, a ona pokraj svoga, posebno napravljenog za nju. Vole je. Imaju djecu od 9 i 11 godina, a ona se bez problema uklopila – kažu Željko i Senka, koji trenutačno pregovaraju s kupcem s Filipina.
Kupaju ih od proljeća do kasne jeseni svaki dan, da ih rashlade. U podrumu imaju posebnu kuhinju za životinje, kuhaju im zimi pileća leđa jer ih masnoća grije i kožu čini sjajnom.
– Suočavali smo se i sa zavisti zbog zarade na psima, ali dok drugi piju kavu, mi ih hranimo, kupamo ili se šećemo i radimo s njima – zaključuju oni.
>>Je li vam pas nemiran i neposlušan u posljednje vrijeme?
>>Najmanja mačka na svijetu stiže u Zagreb: Vrlo je temperamentna
gospođa je dobro napomenula za ove male živčane kučne ljubimce,imam ženku boxera inače socijalizirani i uzorna ali ovi mali psi ih samo belaj s njima u večini slučajeva !!!