Preporučio bih vam Idiota! – Marinko Herljević savjetovao je stariju gospođu. – To je odlična knjiga!
– Gospodine! Koliko Vam puta moram ponoviti, mene zanimaju samo krimići?! – nervozno je objašnjavala starica.
Ravnatelj knjižnice prošao je pored Marinka i dao mu znak da se hitno javi u njegovu kancelariju. „Koji klinac sad hoće?“, živcirao se u sebi Marinko. Riješio se babe, poslavši je na policu s romanima Agathe Christie.
– Herljeviću, koliko vas puta moram upozoriti da prestanete gnjaviti ljude Idiotom Dostojevskog! – planuo je ravnatelj, nakon što je došao k njemu. – Otkad ovdje radite, stalno je svima preporučujete. Maltretirate ljude!
– Ta knjiga mi je kao piscu promijenila život! – pravdao se Herljević.
Istina je bila da je uspio napisati tek nekoliko priča slabašne kvalitete, bez glave i repa, a karakterizacija likova podsjećala je na one iz meksičkih sapunica. Bilo je i logično da ih nitko nije želio objaviti. No on je i dalje maštao o velikoj umjetničkoj karijeri.
– Dobro! Idite! – kratko mu je odbrusio ravnatelj i pomislio: „Idiot!“.
Pošto je bilo ljeto, mali broj članova došao je posuditi knjige, tako da je Marinko, zavaljen u stolicu, mogao nesmetano listati dnevni tisak. Kad je okrenuo stranicu kulture, oči su mu se izbečile kao da je ugledao duha. Zgrabio je telefon i nazvao suprugu.
– Dragice, ja sam! Je l’ imaš novine pri ruci?! – poviknuo je.
– Što se zbiva?
– Okreni stranicu 44., donji, lijevi članak! Vidiš li?
– Misliš li na natječaj za najbolju priču? – odgovorila je.
– Da! Pročitaj imena u žiriju! – ushićenim će glasom.
– Janko Raguž.
– Znam ga! Išli smo zajedno u vojsku 85’ – veselo je povikao.
– Marko Crnobrnja.
– Taj ti živi u našem kvartu, dva bloka dalje. Sigurno ga se sjećaš! Sin mu se predozirao prošle godine. Mogu lako doći do njega! – raslo mu je uzbuđenje u glasu.
– Ranko Stipčić.
– Ti poznaješ njegovu ženu Helenu iz frizerskog salona.
– Ne kužim! Što s tim?! – čudila se Dragica.
– Ne budi glupa! – prekorio ju je. – Radi se o nagradnoj priči. Lova je u igri. Preko nje bi mogla doći do Stipčića.
– Koliko love? – sad se i ona zainteresirala.
– Ne znam, ne piše! – zanesenim će glasom. – Samo trebam sa svima njima stupiti u kontakt i predati im rukopis Afroditine kletve. Priča je odlična, pa ne vidim prepreku da pokupi jednu od nagrada. Ako mi krene karijera pisca, mogao bih dati otkaz u ovoj rupi.
Marinko je jedva dočekao kraj radnog vremena. Doslovno je odjurio kući, prošavši automobilom kroz crveno. Kod kuće ga je čekala Dragica.
– Slušaj sad ovo! – dobacio joj je, zgrabivši telefonsku slušalicu. – Oprostite, da li ovdje živi gospodin Janko Raguž?... – rekao je ulizičkim glasom. – Da, ovdje njegov stari prijatelj iz vojske…. Dobro! Sačekat ću!... Halo! Janko, bok! Ovdje Marinko! Marinko Herljević…. Kako ne znaš koji Marinko?! Zvali ste me Idiotom…. Ha-ha! Sjetio si se!... Da, još uvijek volim Dostojevskog!... Reci, jesi li se oženio onom svojom Suzanom o kojoj si stalno pričao?…. Ma nemoj! Čestitam! Čuj, da skratim, bi li mi mogao pomoći oko onog natječaja za nagradnu priču? Imam jednu genijalnu.... Kako ne možeš! Ne razumijem!.... Čuj, nisam te zvao da mi doniraš jetru!... Što, nemaš vremena!... Slušaj ti mene, Janko! Kad je trebalo čuvati stražu dok si trošio onu Albanku iz buregdžinice, nisam nikome rekao ni riječi…. Ma nemoj! Ne sjećaš se! Baš me zanima kako će reagirati tvoja Suzana kad joj kažem da si je varao dok ste bili zaručeni?!... Da! Da! Vidiš da se ipak možemo dogovoriti. Ljudi smo! Poslat ću ti priču preporučenu poštom… Pozdravi ženu!
Poklopio je slušalicu i zatim strastveno zagrlio ženu.
– Nisi mi nikada pričao o Albanki i Janku! – upitala je značajno.
– Pusti sada to! – odmahnuo joj je rukom. – Slušaj, ti bi danas trebala ići napraviti novu frizuru!
– Kako, pa bila sam prošli tjedan?! – nesigurno će Dragica.
– Nemam vremena za tvoja sranja! – planuo je Marinko. – Ići ćeš i gotovo! Kad dođeš tamo, morat ćeš obraditi Helenu, koja će zatim obraditi svog muža!
– Kako da to učinim! – nervozno je upitala bojeći se da ponovo ne postane nasilan. Već joj je dosadilo skrivati modrice i lagati prijateljicama da je pala niz stepenice.
– Ne znam! Upotrijebi šarm, majku mu! – grubo ju je odgurnuo u zid i digao ruku kao da će je ošamariti. – Kravo glupa!
Žena se bez riječi pokupila. Bojala ga se iako nije okusio alkohol već dulje vrijeme. Marinko je otišao u susjedstvo gdje je živio Marko Crnobrnja. Sačekao ga je ispred ulaza u kojem je živio. Nakon što je popušio pet cigareta, dotični se pojavio. Na rukama je nosio malu djevojčicu. Krenuo je prema parku, a za njim ga je u stopu pratio Herljević. Presreo ga je u jednom mračnom pothodniku.
– Oprostite, gospodine! Vi me ne poznajete – unio mu se u lice, na što se dijete prepalo. – Ja također pišem priče! Volio bih da primite, na vaš natječaj, moju Afroditinu kletvu. Ona se radi o…
– Ma, ostavite me na miru! – odgurnuo ga je Crnobrnja.
– Koji ti je kur…! – opsovao je Marinko i primio ga grubo za kragnu. Djevojčica je stala vrištati. – Začepi! – viknuo je iznervirano i okomio se na oca. – Sad me pažljivo slušaj! Afroditina kletva! To je moja priča! Ima da dobije nagradu ako ne želiš da ti kćer završi kao onaj tvoj sin narkoman! Razumiješ li?! Klimni glavom ako si shvatio!
Prestrašeno je klimnuo, na što ga Marinko pustio iz šaka.
– Gospodine Marko, bilo mi je drago! – povikao je za njim. – Ne zaboravite, Afroditina kletva!
Da ga je netko tada vidio, sigurno bi pomislio da se radi o podvojenoj ličnosti. Marinko se zadovoljan vratio kući. „Samo da ona moja krava ne zabrlja!“, u sebi je procijedio.
Kasno navečer vratila se i Dragica. Odjurila je u kupaonicu bez pozdrava i stala prati okrvavljene ruke. Što se te večeri na parkiralištu frizerskog salona dogodilo, saznali su samo Marinko i gospodin Stipčić. Dragica je pukla i počela histerično plakati. Ponosni muž zagrlio ju je i stao tješiti. Bio je nježan. Nakon duljeg vremena vodili su ljubav.
Došao je dan kada se trebao objaviti pobjednik. Supružnici su nervozno čekali rezultate. Voditelj je teatralnim glasom otkrio trećenagrađenog. Bio je to Svebor Vidmar s pričom Život je nepravda! Kad je za drugonagrađenog pročitan Marinko Herljević s pričom Afroditina kletva, ovaj je zbunjeno pogledao prema žiriju pitajući se što je s prvom nagradom. Nju je dobila Iva Žužul, studentica komparativne književnosti čiji je tata bio poznati izdavač.
– Nismo mogli drugačije! – ispričao mu se nakon dodjele nagrada Janko Raguž. – Bili su jaki pritisci na nas da mala dobije nagradu!
Prije nego što se Marinko snašao, doletjela je novinarka s pitanjem:
– Da li vam je žao što niste osvojili prvu nagradu?
– Znate! Ja pišem iz uvjerenja. Meni je kao piscu bitno sudjelovati, a ne pobijediti! – mudrovao je dok je razočarana Dragica čvrsto stiskala nagradni bon za Konzum od 2000 kuna. Nakon intervjua, dobacio je ženi: – Dragice, zamoli Ivu Žužul da ti da broj svoga tate!
– Što da joj kažem, zašto mi treba? – zbunjeno ga je upitala.
– Ne kompliciraj! Upotrijebi svoj ubojiti šarm, majku mu!
