Toga ljeta gospodnjeg u “Zvečku” su odjednom počeli zalaziti američki pisci. Ne u grupama, ali onako, ponekad, pojedinačno, s vremena na vrijeme. I to ne bilo kakvi pisci, nego onih nekoliko koji su bili po ukusu sofisticirane europske publike. Čitljivi, zabavni, pomalo naivni, kao i svi Amerikanci. Jednoga jutra, oko devet i trideset, odjednom, dakle, u naš buffet banu i Hunter S. Thompson!
“On je, bez greške”, pomisli Mirko Kukec koji se tu zatekao na prvoj jutarnjoj kavici i pelinkovcu. “Dokaz? Kaj kurac dokaz, sve je tu: šarena havajka, žute očale, cigaršpic, sandale (a vani samo što ne počne snijeg!), pijan ko letva, naduvan ko majka…”
“Chamomille” – naručuje Hunter čaj od kamilice – “č-aj, č-aj, bitches”, služi se pomalo i kineskim nazivom za tu čarobnu tekućinu.
“Kaj oće, kaj veli?”, pita šankerica Štefica. Nakon izvjesnog došaptavanja i domunđavanja, prestrašene šankerice Marica i Mubera, nakon što im je Kukec preveo poruku na hrvatski, konačno proizvedu šalicu čaja. Nisu imale kamilicu, samo voćni od šipka, ali su, naravno, mislile da tip ne bude primijetio.
“Lemon slice?” – oštro će Hunter. Bio je tvrd i nefleksibilan. Vječna američka boljka.
“Kaj veli, kaj veli?” – čude se šankerice Marica i Štefica.
“Limun, jebo vas, limun”– odvaži se Mirko Kukec, pjesnik s Ravnica. “Traži limun, dajte mu limun…”
“Jebo mu pas mater američku kroz limun” – promrmlja nevoljko treća šankerica Mubera.
Hunter stane kraj prozora i udubi se u rahli talog šipkova čaja. Zapalit će pljugu. “Lucky Strikes, a što drugo”, pomisli Mirko Kukec udivljeno. Prilazi mu sa zapaljenom žigicom, Mirko Kukec. Kukec je imao nos za strance, posebno Amerikance. Njih je naprosto mogao nanjušiti na kilometar ili čak dva.
“Otkud vi ovdje kod nas”, počne zamuckivati na zagrebačkom engleskom.
Hunter nešto brunda. Nije mu do razgovora s ovim tipom. Bio je u jednom od svojih nemuštih razdoblja. Ispostavi se da je bio na proputovanju vlakom, između Atene i Züricha, inkognito. Stroga anonima. Hotel “Palace”, gornji katovi. Ni novine nisu imale pojma da je u gradu. Ni sam ne zna zašto se ovdje zaustavio. Nešto ga ipak, čini se, grize...
“Priklanjam se teoriji nasilne smrti, ima nečeg bezbolnog u brzoj smrti.”
“Ma, kao i svaki Jenki, voliš brzinu. Ja, međutim”, zamisli se Mirko Kukec, dopala mu se ova ideja razmjene misli s Hunterom S. Thompsonom, “volim sporost, kužiš? Ili, još bolje, nikakvu smrt, ta tek mi je pedeset osam godina!”
“Spora smrt, sranje” naglas će Hunter. Bio je u stanju, nekom magijom, da osluhne Kukčeve misli, “hipotermija, davljenje, ugljični monoksid, to su dobre opcije, ali sve je to isuviše sporo… za mene je ključna riječ – brzina. Razumiješ?”
“Speed, kako da ne”, odvaži se i pjesnik Kukec. “Ali život je još pred vama, malo ste preveč depresivni…”
“Ne mogu više izdržati u ovom nevidljivom zatvoru. Ja sam kozmički putnik, znate li vi, koji jedva čeka da počne putovanje u dimenzije o kojima nitko ništa ne zna…”
Vidi Kukec da Hunter brije po svome, pa se, suprotno svojem običaju da stalno priča i prekida sugovornika, prepusti valu:
“Nešto se kobno preokrenulo, tamo negdje na prijelazu iz 1980. na 1981…”
“Kako to sad misliš?”
“Mislim kozmički. Pazi, mladiću, redom su pomrli: Tito, Henry Miller, a onda je još ubijen Lennon, kužiš? Ima tu nečeg, jer nakon toga sve je postalo jedan povijesni antiklimaks, katastrofa, brod bez kormilara. A nema više bogme ni kreativnosti! Zato sam se zavukao u svoj planinski brlog kao jazavac i tamo si ližem rane… vježbajući… seks, droge, alkohol, shotgun…”
– “E, moj Hunteru, to je baš ono kaj ja velim, bez seksa nema života. Inače, sve je samo jedan ruski rulet kaosa i jedan ovak’ sjebani balkanski ringlšpil.”
Sredina prosinca, vani poče rominjati neka susnježica, da malo ispere prljavštinu velegrada u kome su obitavali toliki velikani duha, naravno, i pjesnik Mirko Kukec.
“Seks? Rekli ste seks? To je za idiote, što će meni seks? Ja imam sve, baš sve što želim, jedino nemam spokoja. Stalno mi zuji u glavi, nigdje da nađem mira. Znate li da sam proveo tjedan dana u Beogradu? (Kukec se okreće da ih tko ne čuje!). Da, moj prijatelju, hotel Brighton usred smoga koji guši, u vrtlogu kaosa... Srećom, nitko nije znao tko sam! Mislili su sigurno još jedan od američkih špijuna – pratili su me dok sam šetao kraj rijeke, misleći da li da se bacim u Dunav ili da uskočim na neki tegljač i zaputim se negdje prema Crnom moru… Ne, kolega, nije to bila Havana! Poznajem ja dobro Havanu. Taj grad bez automobila! Divne žene. Bio sam prošle godine u Calcutti, u Kairu, Istanbulu, ali Beograd, posebno oko željezničke stanice, to je posebna priča…”
Kukec sluša, udivljeno, upaljena žigica spali mu kažiprst. Hunter još nije uspio pripaliti svoju cigaretu.
“Da, moj prijatelju, jedna ludnica, galimatijas koji me podsjetio na boravak u Bejrutu 1979. godine. Buka i zagađenje o kakvoj američki pisci željni egzotike mogu samo sanjati! A ja, evo, usred hotela Brighton! Nadomak mutnih rijeka... Hoću se okupat’, kad ono nema vode. Drugi put, teče samo topla... Treći put, hladan tuš! Zatim pukne cijev i potopi cijeli kat. Hoću se posrat’, kad ono pukne lanac na kotliću i – potopi cijelu ulicu! Ili, recimo, hoću pogledat telku, kad ono nestane struje. Što god hoćeš, toga nema ili se plaća u devizama…
Jednog jutra, treba mi laptop, pozovu mi nekog tipa s cigaretom, “imate ove sjebane okrugle utičnice…”, a tip, ne gaseći cigaretu, sruši pola zida! I zatim plaćanje za popravak zida, u dolarima... Posljednjeg dana u hotelu, nehotice izazovem kratak spoj. U hotelu mrak. Čitava ulica u mraku! Potom grad! Čitava država… kažem vam, treba provesti pet dana u hotelu Brighton ako želite postati pisac…”
“Ma da, priznat ću, nije mi poznata situacija u toj stranoj državi, ali nadam se da je u našem hotelu Palace kak se šika?”
“Ma, Palace je mila majka. Taj je hotel mila majka.”
“Drago mi je da tako mislite”, kaže Mirko Kukec osokolivši se. Ponudi da počasti uglednog književnog gosta, “možda štok i čaša kisele?”
“Ne, danas sam na dijeti. Samo čaj od kamilice. S bocom ruma, naravno.”
“Ovdje vam je rum, inače, za kurac.”
“Ne brinite, prijatelju, imam ja svoj pokretni arsenal” – uto Hunter iz svoje velike crne aktovke vadi bocu još nenačetog, bjelosvjetskog ruma o kome su već pisane slavopojke.
“Demerara, Eldorado Special! Hoćete probati?”
“Ne, hvala. Ne pijem rum. Pelinkovac je najbolji za moj osjetljivi želudac.”
