Imam 1236 prijatelja na Facebooku. Skupljala sam ih dvije godine. Zadnjeg sam dobila prije pola sata. Zove se Darko, ima 28 godina, radi kao informatičar u banci. Voli Đorđa Balaševića, Boba Marleya, Pink Floyd, Simpsone i Seinfelda. Aktivnosti: biciklizam i planinarenje. Ljubavni status: slobodan. Darko mi je poslao zahtjev za prijateljstvo i poruku: „Jako si mi poznata. Imam osjećaj da se odnekud znamo... je l’ se znamo mi?“
„Mislim da ne“, odgovaram.
„Ma siguran sam da sam te vidio negdje u gradu. U kojem si kvartu?“
„Na Malešnici.“
„Stvarno? Pa ja imam tetu na Malešnici, sigurno sam te tamo vidio. :)“
Ne živim na Malešnici, mislim da tamo nikad nisam niti bila.
Stiže nova poruka. Opet od Darka: „A da se nađemo jedan dan na kavi da se bolje upoznamo?“
„Nisam sad u Zagrebu, u Italiji sam do kraja mjeseca, poslovno.“
„Pa javi mi se onda kad se vratiš, da se nađemo, ok?“
„Hoću“, odgovaram. Znam da neću. Izmislit ću opet nešto drugo. Malo ćemo se dopisivati, to mi je zabavno. Dok mi ne dosadi, a do tada će već doći netko drugi.
Prihvaćam zahtjev za prijateljstvo. Darko opet šalje poruku: „Što ti više gledam sliku, sve sam sigurniji da se nas dvoje odnekud znamo :)))“
Laže, naravno. Na slici nisam ja. Na slici je moja sestrična Ljiljana, iz vremena prije nego što se udala i rodila troje djece. Ona živi u Bjelovaru, kućanica je i ne služi se internetom. I ne zna gdje je Malešnica.
Zovem se Ivana Horvat. Ime nije pravo, moje. Izabrala sam ga jer zvuči poznato. Kao netko s kim ste išli u školu, tko vam je šetao psa... „Djevojka iz susjedstva.“ Ljudi će se lakše sprijateljiti s djevojkom iz susjedstva nego s nekom femme fatale. I slike sam tako birala, Ljiljanine. Slatka, zgodna, simpatična. I seksi – ali ne previše. Još ih malo doradim, poljepšam. Volim se igrati u photoshopu. U tome sam majstor.
Moja zadnja objava na Facebooku bila je fotografija sandala sa zlatnim remenčićima i tankom visokom petom, ultramodernih i vjerojatno ultraskupih. Uz nju sam napisala: „Koštale su me kao mjesečna stanarina, ali isplatilo se!“. 26 lajkova. Komentari više-manje isti. Žene bi iste takve, a muškarci bi htjeli vidjeti kako mi stoje na nogama. I puno smajlića.
Nisam kupila te sandale. Ne znam hodati u štiklama. Jednom sam probala i uganula gležanj. Za razliku od Ljiljane, ona ih je znala nositi. Gledam „našu“ profilnu sliku. Ljiljana u uskim trapericama i majici na bretele naslonjena na zidić pokraj mora. Ponosno pokazuje svoju novu frizuru. Netko joj je bio rekao da nalikuje na Rachel iz „Prijatelja“. Sljedećeg dana otišla je frizeru sa slikom Jennifer Aniston i ošišala se i ofarbala kao ona. To se odmah moralo ovjekovječiti na slikama. Ja sam je uslikala. Upravo sam za rođendan bila dobila novi fotoaparat, digitalni, i koristila sam svaku priliku kako bih isprobala što sve može moj novi ljubimac. Ljiljana mi je poslije rekla kako su se svi dečki okretali za njom dok mi je pozirala. Ja ih nisam primijetila, niti su oni primijetili mene. Pomislim kako Ljiljana danas više ne stane u ove svoje traperice i ta me pomisao razveseli.
Otvaram Darkovu listu prijatelja, gledam kome bih mogla poslati zahtjev za prijateljstvo. Šaljem ih šest. Ubrzo stiže prvi odgovor, poruka od Gorana. Pita: „Mi se znamo?“
„Mislim da smo se upoznali jednom kad sam bila s frendicama na Jarunu, a ti si isto bio tamo s Darkom, sjećam se da ste pili pivo... „, smišljam priču. Svi su bar jednom bili na Jarunu. Povjerovao mi je, prihvaća me za prijatelja. 1237.
Gledam u ekran, Facebook me pita: „Što ti je na umu?“ Pišem: „Najela sam se ludih gljiva.“ Kliknem: „Podijeli“. Za tri sekunde prvi lajk. Kad si faca na Facebooku, onda si faca, nije važno što napišeš.
Stigla mi je poruka od Luke. Luka je poseban. Prijatelji smo na Facebooku već pola godine. Više se ne sjećam tko je kome i iz kojeg razloga poslao zahtjev za prijateljstvo. Nije ni važno. Često se dopisujemo. On me jedini razumije. Zna što mi treba. Zabavlja me kad mi je dosadno, tješi kad sam tužna, savjetuje kad sam neodlučna. Mislim da sam se zaljubila.
Otvaram poruku, čitam: „Želio bih te upoznati ‘uživo’.“ Što kažeš?“
Protrnula sam. Očekivala sam to, prije ili kasnije. Ali nemam spreman odgovor na to pitanje, nemam rješenje za tu situaciju. Naravno da ga želim upoznati, više od ičega. Očajnički razmišljam što učiniti. Naći se s njim i reći mu istinu? Izvući se nekako i nastaviti dalje ovu igru? Ili otići s Facebooka zauvijek i zaboraviti da se sve ovo ikada dogodilo...
„OK“, ipak pišem i šaljem. Tresu mi se ruke i nije mi dobro. Dogovaram sastanak s Lukom iako ne znam što ću i kako dalje.
Sutradan odlazim na dogovoreno mjesto. Luka je već tamo. Odmah sam ga prepoznala. Sjedi sam u kafiću. Promatra djevojke koje prolaze, zgodne djevojke, čeka trenutak kad će u jednoj od njih prepoznati mene. A mene nije ni pogledao. Ja sam nevidljiva. Sjedam za stol nasuprot njemu, zanima me koliko će dugo čekati. Čekao je dva sata. Zatim je platio piće, ustao i otišao. Odlazim i ja. Dolazim kući. Plačem. Zatim otvaram Facebook, provjeravam obavijesti. „Ana Bartol, Josip Musa i još 39 prijatelja kažu da im se sviđa tvoj status.“ Komentara: 53. Mislim da mi je to novi rekord. I odmah se osjećam bolje.
odlična priča!