“Hoće li doći vlak da me izvede iz ovog grada”, pisalo je crnim velikim neujednačenim slovima na fasadi zgrade pokraj koje je prolazio. Negdje je to već pročitao, prisjetio se, ali više nije znao gdje, na zidu ili u knjizi. Toga grafita sinoć nije bilo tu, nastao je preko noći. Duga je noć. U noći toliko toga nastane, toliko toga nestane. Možda zbog toga dolazi jutro. Da ono što je nastalo nestane, da se pojavi ono, ili barem dio onoga što je nestalo.
Sve je bilo tu. Svaki je kontejner stajao pod svojim stablom u toj njegovoj ulici širokih trotoara kojim se moglo prolaziti, za razliku od one susjedne gdje su automobili došli gotovo do zida pa tuda ne možeš proći noseći dvije torbe pune plastičnih boca. Skupljao ih je svaki dan, navečer i rano ujutro. Bila je to njegova ulica, njegov teritorij, svi su to znali i nitko mu ga nije ugrožavao, kao što ni on nije upadao ni zalazio na područje drugih.
Počeo je otvarati poklopac kontejnera, pažljivo da ne stvara buku. To je bilo puno lakše otkako su svi od zelene plastike, a ne od pocinčanog lima. Prije, dok je bio mlađi, znao je namjerno kloparati poklopcima stvarajući buku da njome probudi one koji spavaju u stanovima okolnih kuća, ali ta je buka uskoro počela njemu smetati, počela ga je buditi iz neke njegove hibernacije u kojoj više nije raspoznavao lica prolaznika. Gledao je samo vršcima prstiju.
Znao je u tren pretražiti čitav kontejner i povaditi sve boce iz njega. Zato je najviše volio ljeto. Tada su svi žedni. Hodaju po gradu s bocom u rukama. Najviše s bocama mineralne vode. Te su mu bile najdraže, i one veće, od litre i pol, i one manje, od tri decilitra. Nisu mu bile mrske ni one s cedevitom i drugim sokovima, ali one su bile ljepljive, trebalo ih je prati, i njih i ruke. Ljeti se k tome mogao obući jednostavno, kao i svi drugi, u izlizane traperice i laganu majicu s natpisom MAMA MI NE DA GLEDATI BIG BROTHER. U jesen je bilo drukčije. Oblačio je pristojno odijelo. Kupio ga je skupivši prvih 1500 boca, tako da je sada izgledao kao pristojan građanin, uredan porezni obveznik. Do tada je nosio posuđeno odijelo, crno, za pogreb. Svi su se sažalno za njim okretali i to je stvaralo u njemu ljutnju koja ga je ometala u pribranom skupljanju boca.
Više se nitko nije na njega osvrtao. Okretali bi pogled u drugom smjeru prolaznici kad bi ga ugledali kako podiže poklopac kontejnera. Izgledalo je kao da neki uredni gospodin, zacijelo papučar, odlaže navečer smeće koje se tijekom tjedna nakupilo u kući, a njihova kućna pomoćnica ima slobodan dan.
Najviše je mrzio boce s uljem. Znale su mu ostaviti mrlju na rukavu, jednom čak i na hlačama, i to točno lijevo ispod šlica. Za čišćenje je dao zaradu od 56 boca.
Nosio ih je uvijek u istu robnu kuću, na istu blagajnu. Prodavačica je uvijek bila ljubazna. Dala bi mu novac za otkup progledavši mu ponekad koju ne baš posve čistu bocu. Ime joj je bilo Katica. Svoje joj ime nije htio reći. Nije joj trebalo. Vidjela ga je svakog dana. Donio bi svoje dvije prugaste torbe napunjene bocama. Nikad ih nije brojila. On bi joj rekao broj, a ona bi mu dala novac. Ljeti je mjesečno znao zaraditi i do 5500 kuna, zimi puno manje, odnosno kako kada. I tu je vladao zakon ponude i potražnje. Jednom ga je upitala nasmiješivši se:
– Zar vam mama zaista ne da gledati Big Brother?
Nemam je – odgovorio joj je. – Nemam je više – dodao je. Od tada ga nije više ništa pitala. Jednog je dana nije zatekao na radnom mjestu. Na blagajni je sjedila starija podeblja ženska. Tražila je da prebroji sve boce, mrzovoljno mu isplatila novac, 50 lipa po boci, i pogledala ga tako da više nije tamo odlazio. Upitao je za Katicu. Rekla mu je da više tu ne radi. Dobila je otkaz i otišla. Netko ju je napumpao, dodala je prezrivo bacajući boce u za to predviđenu kutiju. Tri mu je vratila, bile su prljave.
– Operite ih pa mi ih onda donesite – rekla je strogo i zatražile natrag kunu i pedeset lipa.
Ljudi su bili nemarni. Bacali su boce i u kontejnere predviđene za papir, opasni otpad i staklenu ambalažu. Izmislio je zato posebnu hvataljku. Neku vrstu čaklje. Na pritisak posebno konstruirane ručke iz njih je mogao hvatati plastične boce. Jednom je izvukao i knjigu: Fernando Pessoa, Odgoj stoika. Jedini rukopis barona de Teive. Sjeo je na obližnju klupu pod stablo kojem je u posjet dolazila jesen pa će uskoro u toj ulici zeleni biti samo kontejneri, sve će drugo biti sivkasto i sivo. Nije znao što znači stoik, ali slutio je.
Otvorio je knjigu nasumce i počeo čitati. “Želim, kad već o sebi ne mogu ostaviti niz lijepih laži, ostaviti barem ono malo istine za koju nam laž o svakoj stvari dopušta pretpostavku da je možemo izraziti. To će biti moj jedini rukopis. Ostavljam ga, ali ne onako kao Bacon humanoj prosudbi budućih naraštaja, nego, bez usporedbe, na razmišljanje onih koje će budućnost izabrati kao meni slične.” Nije se prisjećao tko je Bacon. Bacon and eggs, nije to. O sebi mogu ostaviti samo niz lijepih boca, pomislio je, kao putokaz onima koje će budućnost izabrati kao...
Nije htio biti sličan nikome. Bavio se mišlju da bi bilo korisno osnovati Udrugu sakupljača boca. Svi članovi skupljali bi odbačene boce, donosili ih na određeno mjesto, ispirali ih i zatim ih prodavali. Novac bi dijelili svim članovima Udruge, jednako, bez razlike. Zbog toga je i odustao od toga. Neki bi marljivo skupljali boce, a neki bi se samo šlepali, ljenčarili bi i čekali da drugi rade za njih... Ne bi to moglo tako, a ni drukčije. Ako bi svi dobili onoliko novca koliko su boca skupili, onda Udruga nema smisla. Neka svatko radi za sebe, stoički, onako kako piše taj Fernando Pessoa.
“Sjećam se, kao dijete nisam se bojao ničega, ni životinja; ali, da, strah me je bilo tamnih soba...”, čitao je dalje listajući knjigu, a onda ju je opet vratio u kontejner. Pogled mu je pao na onaj grafit. Možda je to bilo zbog toa što se s nedaleke željezničke postaje začuo zvižduk konduktera koji je nekom vlaku davao znak da krene. Hoće li doći vlak... Odmahnuo je rukom i digao se s klupe.
Gradska je uprava uskoro zabranila prekapanje po kontejnerima. U grad je dolazio netko uvažen pa bi to bilo... Prijetila je i kazna. Otišao je, kao i drugi, na središnje gradsko odlagalište smeća. Stajao je pred gomilom kao pred Keopsovom piramidom. Nije gledao nikoga, niti su drugi gledali njega. Sve njih promatrala je golema, nijema, nevidljiva Sfinga.
Iz hrpe polunagorjelog smeća izvukao je ulubljenu bocu mineralne. U njoj je ugledao svijen list papira. Žičicom koju je ondje našao izvukao je list iz boce. Bio je ispisan lijepim kosim ženskim rukopisom na kvalitetnom, otmjenom papiru za pisma. “Čekat ću te kod ružičastog kontejnera. Ne oklijevaj. Dođi. Bit će to spas za...” Dalje se nije moglo čitati. Ostatak mineralne vode na dnu boce raskvasio je rukopis. Znao je da u gradu nema ni jedan ružičasti kontejner. Svi su zeleni. Ipak.
Uvaženi je uskoro, nakon trodnevnog službenog boravka, otišao ostavivši za sobom uglavnom kratke članke u novinama i uglavnom isti broj plastičnih i nepovratnih boca na odlagalištu. Vratio se u svoju ulicu. Kontejneri i kante podizali su svoje poklopce na pozdrav. Tako mu je izgledalo. Osjetio se značajnim. Izvadio je iz džepa onu poruku nađenu u boci i ponovo je pročitao. I žene i muškarci, najčešće mornari, bacaju ih u more s obale ili s broda, onako za vic, da vide kamo će ih valovi, slučaj i vjetar odnijeti, kada i tko će ih naći. Neke plutaju godinama. Tko to s obale tog oceana smeća u plastičnoj boci za mineralnu vodu šalje tu poruku? Tko se to...? Znao je da to nije zajebancija. Znao je i to da u tom čitavom kvartu nema nikakvog ružičastog kontejnera. U kvartu ne, u gradu možda.
Počeo ga je tražiti. U početku tek tako, iz radoznalosti. Poslije sve intenzivnije. Poziv je bio ozbiljan, rukopis lijep i kos, na otmjenom papiru, ženski. Bio je to krik, kao na onoj slici negdje na nekom mostu, pomišljao je. Možda i zov sreće. “Bit će to spas za...” Zalaziti je počeo u druge kvartove, tražiti ružičasti kontejner. Ljutio je druge sakupljače zadirući na njihovo područje. Neki su ga i istukli, istjerali nogama. Mislili su da im dolazi krasti njihove boce. Onda su shvatili. Počeli su se smijati. Čitav je grad uskoro doznao za njega. Treba li reći da su ga prozvali: Ružičasti kontejner.
Negdje početkom zime, kada je obukao ono svoje odijelo dodavši mu i šešir koji je usput našao, gotovo posve nov šešir što ga je vjetar nekome odnio s glave, a zatim su preko njega prešla neka kola i ostavila trag svojih ljetnih guma, jedne noći, kasno, skupljači boca iz susjednog kvarta ružičastim jupolom obojili su sve kontejnere u njegovoj ulici.
Stajao je i gledao ih u nevjerici. Kiša koja je počela padati ispirala je boju s kontejnera, jednog za drugim. Samo je jedan odolijevao. Bio je i dalje ružičast. Nije se dao isprati. Stao je preda nj i obgrlio ga sve dok pljusak i s njega nije isprao svu boju.
Večernjakova nagradna priča
31. priča: Luko Paljetak: Ružičasti kontejner
Znao je u tren pretražiti čitav kontejner i povaditi sve boce iz njega. Zato je najviše volio ljeto. Tada su svi žedni. Hodaju po gradu s bocom u rukama.
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
