Kad pređeš tridesetu, već jedva znaš što je seks, jer imaš dvoje djece, umornoga muža, ti si umorna, svi su oko tebe nervozni jer su umorni, i seks ti dođe kao višak. Kao kolač nakon obilnoga nedjeljnog ručka. Koji deblja i čijim se pretjeranim uživanjem može dobiti šećerna bolest. A naši muževi ne žele da se razbolimo.
Kad pređeš četrdesetu, seks je već pravo čudo. Čudo koje ti se dogodi nakon ne znam kojeg odlaska frizeru, kupnje nove haljine, napikavanja u pretijesnim i previsokopetnim sandalama, tretmana kod kozmetičarke... Čudo koje ti se dogodi kad muž ne uspije kod neke nove pa se napali, al' se srećom istovremeno i ne raspali, budući da si uspješno skrila izvod s kreditnih kartica. Jer onda ne bi više "mogao", a ti si sve to potrošila da bi on "mogao".
Poslije pedesete moraš tražiti novoga!
Kao novu perilicu ili novi televizor, najednom ustanoviš da više ne rade. Da su im otišli dijelovi.
Koja ne misli tako, nek mi se javi! Ali nek ne mulja da ne misli! Jer otkud tolike glavobolje, vrtoglavice, "veksli"?
Navratim jučer mojoj frizerki. A ona sva crvena u licu, teško diše, uznemirena. Ima povišen krvni tlak. Preporučujem joj nekog "kuferaša". Kao terapijsku dopunu!
– Ajme, ne preporučuj mi! – vrisne.
– Zar mi nije bio dosta onaj Srećko? On bi pak samo hoblal (tko bi dovijeka umjesto njega životne tegobe "vukao") – kukala je.
– Istina da tada nisam znala za povišeni krvni tlak – još je dodala – već samo za tlak u kuhinjskim cijevima. I mislila – što će mi ova lijenčina. A danas znam – tužno je dovršila misao. – Samo što si je on našao mlađu, puno mlađu!
Eto ti ženske sudbine. Ona ne bi kad on bi!
Ona bi kad on ne bi.
I, što se tu, dakle (još), učiniti može?
Možda je svemu kriva hrana jer idući kroz želudac, mimoiđe srce.
Moja draga prijateljica Mima kaže da nju njezin mužić uopće ne vidi pokraj punjenih paprika.
Jer one su za njega svetinja!
Iako nisu i za nju. Jer se od njih deblja. Zato što ih kuša u vrijeme kuhanja, kuša prije no što servira, jede ih dok još nitko ne jede, počisti lonce od nepojedenih. A gdje su još svi oni paprikaši, gulaši, punjena jaja, sarmice, pečeni piceki, patkice, itd., itd.
I dok trbusi rastu, strast jenjava kao tok rijeke ispred ušća.
I na kraju se ulije u more zaborava.
Vidite, kada sam se ja tek udala, nisam imala pojma o kuhanju. Kuharicu mi nitko nije kupio, mama je bila daleko, telefona nije bilo.... Pa sam se dosjetila.
Kupujući špinat, istovremeno sam zamolila i za recept.
Dobra kumica je odmah shvatila moje muke jer je i sama nekad bila mlado udana i još imala strogu svekrvu, te mi je rado, detaljno odala prethistorijsku tajnu ljubavi: Špinat prokuhajte. Zatim ga ocijedite i što sitnije nasjeckajte. Pripecite na malo ulja nešto brašna, pa kad brašno pozlati, popržite sitno isjeckanog češnjaka, dodajte ocijeđeni dobro iskosani špinat, podlijte ga mlakom vodom i promiješajte. Na kraju posolite i po želji popaprite te dodajte vrhnje.
Toliko bih toga još pitala dobru kumicu, ali bilo bi me sram pa sam prečula ono o podlijevanju mlakom vodom. Dugo moj suprug nije znao zašto jede zgrudani špinat, sve dok sama nisam shvatila kako ga dobiti glatkog i jestivog.
A tek kada je dobio šnicle od picekovih bataka, za što je bilo krivo jedno davno ljetovanje?
Pred samu moju maturu, naime, ljetovale smo moja mama i ja u Brelima. Gazdarica nam bila mlada, vrijedna, dobra, i u to vrijeme neiskvarena turizmom. Pogodili mi s njom i ručak, a u vrijeme ručka često pokasnile jer se nismo mogle rastati od mora.
Toga dana, ne želeći da jedemo ohlađeno, donese nam ručak na plažu ispred njezine kuće. Spremila nam je pohane pileće šnicle. Nikada neću zaboraviti te šnicle. Žuti, hrskavi, fini da finiji ne mogu biti.
Postavši mladom zaljubljenom suprugom, sjetim ih se, pa kupim piceka. I odrežem batake. Ali oni nisu sličili na šnicle. Da picek ima i bijelo meso, nisam ni pomislila. Ne odustajući pred tako nevažnom preprekom kao što su kosti, uzmem bat za omekšavanje mesa pa ih stanem tući.
Tučem ih ja tučem, ali oni i dalje batacima ostali. Što ću sada, za neko novo rješenje više nije bilo vremena. Te ih spoham i serviram.
Moj muž, uredan i pedantan kakav je bio, stane jesti vilicom i nožem, polako, te kako bi na koju smrskanu koščicu naišao, uredno bi je ispljunuo prvo na vilicu, pa na rub tanjura. Mislio čovjek da tako treba biti, sve dok se nije dosjetio pa me zainteresirano pogleda i upita: – Da nije možda ovaj picek doživio prometnu nesreću? Na to se ja rastužim i sve priznam.
Još i danas u našem sjećanju, ljubavi i braku, važno mjesto zauzima taj picek. Pa kad nešto krene krivo, samo kažemo: I opet picek koji je doživio saobraćajku?!
Isto bismo mogli reći i za (našu) ljubav!
