Dozvolite mi da vas častim ručkom. Morate čuti priču o Zaimu, najvećem bohemu Konjica! Zbilo se krajem devedesetih, kada su filmadžije iz Francuske snimali koprodukciju u Sarajevu, pa su “francuska brda” našli u Hercegovini; Konjic je bio idealan kao provansalski gradić. Kaj bute poručili? Červiš vam je supač, to vam kao da skupa papate pašticadu i ujušak od divljači!
Kaj, pa naravno da sam i ja Hercegovac, otud i poznam kak bi rekli gruntovčani backgruund cijele historije! U Zagrabiji imade 4 i pol autentičnih Zagoraca. Autentičnost je precijenjena...! Konobar, sifon, dvije litre bijelog i predjelo!
Zločin nad Zaimom, »ocvalim donjuanom«, u kavani Othello, što na ‘ercegovačkom praff zapraff znači ‘otel s kuhinjom. Isprva smo mislili da je to »apsurdna svađa pod utjecajem alkohola...«. Tada sam doista mislio da je svaki zločin »apsurdan«, bio mi je potreban život da naučim razlikovat’ opravdanje od objašnjenja, ljubav od požude, strah od frustracije, zakinutost od zavisti, sažaljenje od anksiozne potištenosti, čamotinju od tuge... Ali, je li to doista zrelost?!
No, vidim da ste nervozni, vino na prazan želudac... Već ste pojeli pršut, a je dobar ovaj ‘ercegovački, kaj ne?! Červiš je odličan!: uz kupus-salatu, glavno jelo vam ne treba! O ukusima ne rapravljam...
Producent iz Belgije i par glumačkih zvijezdâ slušali su našeg Zaima. Bio je dio namještaja Kluba književnika u Konjicu. Nigdje se slađe ne ruča no u Klubu. Osobito kad je za džabe. Znate, umjetnik je ionak’ potplaćen, navlastito pjesnici koji nisu u čitankama, pa su ručak ili večera u kavani Kluba kao »topli obrok« poštene radničke klase. Potrebito je jedino da vam platilac obroka bude neznanac. Jer, znanac se upraff zato i zove jer znade da su male šanse da mu vratite uslugu.
Književnički je život muka: počinjete tjeranjem mamurluka, uz kavu, a ako ima i tko da vam je skuha, već ste hadžija. Zatim cajtunzi i »vijesti iz kulture«. Tu nailazite na konkurente koji su dobili nagrade ili lijepu kritiku, ili dali interview. Pozelenite, jer znadete da taj mulac piše gluparije da je to grje’ota tiskati a nkamoli hvaliti. Ali, eto, ti klanovi... A vi se sami probijate... I prisjedne vam kava, ali ...ako pročitate lošu kritiku o nekom diletantu, odlane vam, jer eto ima i pravde u tom kritičarskom vilajetu, nađe se koja ljudina od moralnog integriteta. I onda.... želudac vas podsjeti da ga imate. Fala Bogu kaj nisam književnik! Pravac – Klub. Samo da vidite koga tu imade. U zgradi su uostalom sjedišta nekolikih časopisa, ali tako mali Konjic ne smije se razbacivati zgradama za svaki list posebno – neka se sve nagura u jedan objekt kad već ne ima doma kulture, a pisci se ne smiju žalit. Imaju krov nad glavom i – kavanu. Naime, udruga građana ima pravo otvorit kavanu i da u njemu pravi cijene po svom ćeifu, da podesi radno vrijeme kad odgovara posjetiteljima. Zaim je – dok ga nisu zatukli – rabio scenarij: Lagao je kako bio uzor za lik romana poznatog pisca. Taj lik je inače veliki zavodnik, ali, za razliku od Andrićeva Alije Đerzeleza – uspješan.
Aha, dakle dimljenu ste vješalicu izabrali. Kako vam paše... Zaim i taj pisac bijahu frendovi. Obilazili su europske kavane i širili slavu balkanske bohemije, postavši ovisnici o espressu, a pečena kahva im postade grka. Kasnije sam skužio da su njihove sentimentalne priče bile lažnjaci. Strancima bi pričali kako nema ništa bolje od duhana bez filtera i pečene kahve, a našijencma bi hvalili »svedenost« espressa i zdravstvene aspekte bijelog filtra. Koju godinu poslije, trebalo je ovdje biti patriot pa su pričali o »obezdušenom espressu« i škiji koja vrijedi više no Gauloises. Skužio sam: to je bilo kameleonstvo koje se devedesetih osjetilo u obistinjenom nasilju. Njih su dvojica naučila da treba govoriti ono što ljudi žele čuti, kao što se događa putnicima bez jakih predrasuda, pa postanu kvazieuropski ljudi: dobrotu zamjenjuju »šlifom«.
Sredinom sedamdesetih Zaimovu je frendu glave došlo umijeće zavođenja: u Parizu ga je ubio ljubomorni glumac. »Novi Alain Delon«, »Uspinjao se stubama slave« – cajtunzi su pisali. Naš pisac bijaše statist. Posrnula je glumica igrala antičku kraljicu, a ubojica kralja koji se vraća iz ratova, ali dok je u filmu ženski lik izdržao godine sažete radnje, u realnom se životu i pauza pokazala preduga. Muž je uhvatio kraljicu na djelu u prikolici i ubio ljubavnika, »na stvarno.« Nije se vadio na zamračenu svijest, već zbog proturječnih iskaza svjedoka (njegovih frendova!) suđenja nije ni bilo: francusko se pravosuđe nije zanimalo za smrt jugoslavenskog turista (bez radne dozvole)... Nakon toga je Zaim morao u akciju samostalno, dok se onaj Francuz ostavio glume, nestavši iz javnosti.
Zahvaljujući tome što se petnaestak godina kasnije nitko nije sjećao tog pisca – evo ni ja se ne sjećam imena! – Zaim je mogao uvjeravati ljude da je baš on poslužio kao uzor za roman o ljubavniku, o najvećem »galebu« Hercegovine, za koga su europske barunice lagan plijen kao nama konobarice pokraj autobusne postaje. I tako je on nebrojeno puta u Konjicu iskamčio tanjur červiša, somun s kupus-salatom te suhu pitu.
Kada je rat prošao, Europa je ublažavala grizodušje i filmskim koprodukcijama. »Kako je nekadašnji zavodnik preživio rat?!« – Zaim je sam sebe pitao. Naravno da mu je koristio gimnazijski francuski. Naravno da je imitirao pokojnoga pisca, tako da je to bila obrnuta verzija Andrićeva Ćamila. Naravno da Zaim nije bio tu za vrijeme rata, već da se sklonio na sigurno. Ali zato su opisi užasa rata bilo tako bogati, i to je nalikovalo na one romantičarske slike oktopoda koji gutaju mornare u romanima XIX. stoljeća.
Sve vrijeme se Zaim rugao književnosti i književnicima: »on je, eto, boem, a život je, kao važniji od umjetnosti, pa on kao primjerak autentičnog života – original – vrijedi više od artefakta nastalog po njemu (a i pisca koji je njega, Zaima, ovjekovječio)!
To mi je oduvijek djelovalo kao neprivlačna drskost. Ja nisam pisac, kaj se ja tu imadem vređati, ali me je to dozlaboga iritiralo.
Zaim je bio čovjek-ikona, sav se pretvorio u vlastiti image, bio je od onih kojima je život vječita šminkernica, kao filmske dive koje u kupnju idu pod slojem pudera kao na Oscara. Ne bih želio upletati »iskrenost«, ona je bezveze zato što nigdar niste iskreni u razlozima iskrenosti. Bolje lagati iz iskrenih razloga, no biti iskren iz neiskrenih! Zaim se tako švercao iz godine u godinu: »Čitali knjigu? Da?! E, taj sam ja...! Samo pravi...!«
Bi li on »djelovanjem u praksi« mogao priskrbiti i više od ručka u Klubu? Možda, ali onda bi bio stvaran, te tako neinteresantan, budući – neopjevan. Nije li bio sretniji glumeći zavodnika no što bi uopće mogao prosperirati kao stvarni žigolo? Paralela s proglašavanjem svakodnevnih predmeta »artefaktima« i na taj način postizanje šašavo visokih cijena nameće mi se sama po sebi, ali ne bih sada o tome. Vidim da ste već odlučili ipak da poručite i pastrvu prije deserta. Pametno! Sjetih se sada i dvojice pravih žigolâ, ali oni uopće nisu završili opjevani u književnosti – jedan je bio odvjetnik (ubio ga je ljubomorni muž), a drugi – inženjer; u nekoj nesvrtanoj zemlji umro je od uboda pauka. Oni bijahu pravi zavodnici i svjetski putnici, ali nisu »zaživjeli« nakon smrti. Prosto mi dođe da ih ja opjevam...
A Zaim, »samo« slika zavodnika, pogledajte si njega – ovjekovječen. Na pokop »hercegovačkom Rudolfu Valentinu« došle su uglavnom žene. Znam da ste već nestrpljivi, ali, eto, ja nikada nisam bio tako vješt u pripovijedanju kao Zaim ili onaj pisac – evo ime mi je na vrh jezika!... Oni bi me jamačno uzbudljivije i konciznije opisali, tako da bi i meni zastao dah da o sebi čitam kao o književnom junaku.
Posljednja Zaimova priča? Da, o zavođenju. Slušatelj je bio onaj debeli i prebogati belgijski producent. Zaim je govorio s velikim uvažavanjem o Belgijancima, a o Francuskinjama tako lijepo da se iz toga mogao izvesti samo loš zaključak o – Francuzima koji takve krasote prepuštaju Balkancima. Zaim nije riskirao. Htio je plaćeni račun za obilnu večeru. Nije »riskirao«?! Držao se one priče koja je pravog zavodnika i zaboravljenog pisca odvela u grob. Pričao je kako je nekad bio dubler glumca koji je sa svojom družicom igrao antički bračni par – u filmu se završilo happyendom, kralj je lutao i osvojio grdna blaga, a kraljica odoljela udvaračima – ali, ne i statistu, njemu Zaimu! Što je još jedan dokaz da je život istinitiji od fikcije. To je Zaim bio rekao, vjere mi.
Naravno da je efekt kozerije pojačala činjenica što je i film koji se upravo snimao imao sličan sadržaj, muž mora u rat, a žena ostaje sama pa sad ti vidi. Zaim je očito želio profitirati iz sinergijskog dejstva stvarnosti i fikcije, rabivši ista imena iz realnog života, spomenuo je ime glumice zbog koje je njegov, sada anonimni, prethodnik nastradao u Parizu sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ni ubojicu nije, jer ga se nitko nije sjećao – osim da je bio isti Alain Delon – ali sâm spomen »kralja rogonje« bio je dovoljan da se svi u Othellu nasmiju. Osim jednog čovjeka – belgijskoga producenta, koji je već neko vrijeme bio namrgođen. Toga su se svi prisjetili tek kada su davali iskaze policiji na očevidu. Belgijanac je onda iz džepa izvukao pištolu i ustrijelio Zaima.
Jer, bio je to onaj francuski glumac koji je ubio pravog zavodnika u Parizu, na snimanju povijesnog spektakla. U međuvremenu je postao producent u Belgiji. Doduše, sada je bio debeo i ni nalik više Delonu. Zaim je naletio na krivu osobu. Uistinu nije smio prvi put upotrijebiti imena iz stvarnog života. Trebao je ostati dosljedan tezi da je fikcija nadmoćna stvarnosti. Ako djelujem zlobno, kaj vam mogu. Bute sada zeli sodu bikarbonu, da svarite sve ovo?!
