Nikada nije bila slobodna! Oduvijek, otkad je poznajem, za sobom je vucarala nekog intelektualca ne višeg od metar i sedamdeset, pepeljerastih naočala, tankih ručnih zglobova i obavezno velikog nosa. Ona je bila prelijepa premda, moram priznati, u prvi mah to nisam primijetio jer na Filozofskom je bilo more lijepih i manje lijepih, ali svakako zanimljivih djevojaka. Sa svojih sto sedamdeset pet centimetara izgledala je skladno, elegantno, s pokretima antilope, onako savanski plahe, uvijek uzdignute glave, razigrana, ali i nesigurna u svojim kretnjama. Plavkasta kosa upotpunjena crnom puti, vrelim, mesnatim usnama i velikim plavim očima koje su gledale pametno poput onih bistrih djevojaka koje su se isticale u razredu i koje su lomile srca gomile još nedoraslih šmrkljavaca u još nezavršenom pubertetu, bilo je sve što bi jedan muškarac poželio od žene. No kao što sam rekao, nije to bila ljubav na prvi pogled, a kada bolje razmislim, doduše to je naknadna pamet koja se ne priznaje, nikada se to nije ni razvilo u onu stvarnu muško-žensku ljubav kakvu možemo osjetiti samo kada imamo dvadesetak i koji kusur godina i kada dane provodimo između fakulteta, studentskih soba i studentskih birtija. Uvijek sam poštivao njezin izbor, a ona je zauzvrat meni dopuštala i nešto više od pukog prijateljstva, naravno i sebi. Prelazili smo granice, ali ih nikada nismo prešli do kraja. I ni na jednog njezina dečka nisam bio ljubomoran, osim na Richarda Gerea. Taj ružnjikavi hollywoodski mach donio mi je na desetke neprospavanih noći i zakinuo me je za kompletnu kinematografiju iz vremena njegovog glumačkog zenita. A to za mene nije bilo malo odricanje, jer sam bio zaluđeni i bezrezervni filmoljubac. Ne samo da nisam mogao podnijeti njega nego ni kompletnu filmsku bratiju, od glumaca i glumica do režisera, jer njoj se eto najviše od svih sviđao upravo taj, taj ružnjikavi Richard Gere. Da se radilo primjerice o ljepotanima poput Harrisona Forda, Toma Cruisea, Kevina Costnera ili bilo kojeg sličnog iz te bulumente likova s filmskih ekrana siguran sam da moje ljubomore ne bi bilo. „Kako se samo kreće, njegovo cijelo tijelo je u ritmu svakog njegova koraka i pokreta. I govor mu prati ritam tijela, osmijeh, tek osmijeh....\" To je sve što je progovorila preda mnom o Richardu Gereu. E, to me je izludilo: „osmijeh, tek osmijeh\" i „ritam tijela\"! Kvragu gdje je našla te sintagme. Udarale su me doslovce u sljepoočnicu! Bilo je potpuno nemoguće da pariram na bilo koji način tako opisanom Richardu Gereu. Malo sam imao nedoumica oko toga zašto joj se baš sviđa macho Richard Gere, a ima gomilu tih škiljavih dečkića oko sebe sve dok nisam vidio jednu prastaru Richardovu fotku iz vremena kada je bio anonimus i na kojoj se ističe veliki nos, upale oči, doduše bez naočala, ali kao da su mu trebale, i jako tanki ručni zglobovi. Stvarno je bio njezin muškarac života! Te riječi bile su dovoljne da mi daju do znanja da ja nikada neću biti muškarac njezina života. Tek nešto više od prijatelja. To je status kojim ću se kod nje vječito morati zadovoljiti. Da se bar poslužila onim otrcanim frazama: „baš je zgodan\", „ima prekrasne oči\" „ima lijep glas\"..., sve bi to prošlo kroz moje uši, kao jedan eho ženskih snova o princu na bijelom konju, ali ne, ona je rekla upravo ono što mi je proparalo srce. To nisam mogao podnijeti. Trajalo je mjesecima i kada smo bili u društvu ona, ja i njezin, bilo koji dečko, sa nama je bio i Richard. Sjedio je tik do nje i dirao je plavkaste uvojke kose i gledao me podrugljivo, nadmoćno, a onda bi joj stavio ruku preko ramena i vrhovima prstiju čupkao po njezinim grudima, pa bi onda malo stisnuo tu nabreklu i podatnu površinu, a ja bih tada skočio kao oparen, otrčao u WC i tamo se ispraznio. Kada bih se vratio, njega više nije bilo. Ona je razmjenjivala tihe i nimalo erotične nježnosti, kao što su to bile one s Richardom od maloprije, sa svojim dečkom, dok bih ja sav sretan što je iščeznuo moj nemilosrdni ljubavni suparnik izmislio neki razlog i sretan što je ovaj nestao otkasao bih iz birtije ostavljajući golupčiće u njihovoj zaljubljenosti. U najkritičnijoj fazi Richard mi se ukazivao i u večernjim satima, koje smo provodili u našoj omiljenoj birtiji na uglu kod faksa, koja se i tako i zvala „Na uglu\". Dok bismo raspravljali o bilo čemu, Richard bi se ukazao i onako usput me očešao promrmljao kao ispriku i prošao, pa bi me pratio na WC i strpljivo čekao u redu iza mene, a ja bih ga morao gledati u ogledalu koje je stajalo iznad pisoara dok bi on namještao onaj podrugljivi, nesnosni podsmijeh... Onda bih odmahnu rukom preko glave pokušavajući ga potjerati, ali bi on elegantno prokliznuo pokraj mene kada bi ja obavio svoje, i namjestio bi se taman da ga gledam dok vadi spravicu, i opet taj podsmijeh u ogledalu. Bilo je strašno! Jedino što mi je bilo preostalo je da zapodjenem razgovor s nekom od djevojaka u birtiji. To ga je iz nekog razloga tjeralo od mene. Počeo sam se sve češće služiti tim trikom. I uvijek je palilo. Ne znam zbog čega, ali očito je u meni vidio samo igru u odnosu prema njoj. Jednu večer Richard mi je došao i u san. Vodili smo vrlo stvaran razgovor koji je tekao ovako:
Richard: Zašto si ljubomoran na mene?
Ja: Ružan si, a ona je zaljubljena u tebe.
Richard: Žene ne misle da sam ružan.
Ja: Žene se ponekad ne razumiju u ljepotu.
Richard: Pa što ti smeta što me ona voli i ovako ružnog?
Ja: Jer te iskreno voli, kao što ne voli ni mene ni svog dečka.
Richard: A zašto me tako voli?
Ja: Zato što si doista lijep, lijep u duši. Ona to misli, ne ja.
Richard: Hvala, sada mi je sve jasno. Imaš pravo. Zbogom.
Ja: Zbogom.
Sljedećih dana Richard se nastavio pojavljivati, ali me više nije gledao onako podrugljivo i nije joj se nametao, niti joj je čupkao plavkaste uvojke kose i dodirivao grudi. Samo je sjedio pokraj nje tih i miran dok je u mene sada gledao s poštovanjem. Kao da smo postali prijatelji. Ponovo sam mogao gledati filmove, ljubomora je bila još tu, ali ne više onako burna, snažna i bolna. I ja sam počeo poštovati Richarda. Čak mi je postao i najdraži glumac, a kako i ne bi kada sam s njim dijelio nešto što je mome srcu bilo drago kao i njegovom. A onda je svemu došao kraj! Onako neočekivano, banalno i bez ikakve drame. Ona je odlučila promijeniti grad i jednostavno je otputovala. Tadašnjeg dečka je ostavila, sa mnom je popila oproštajno piće i dala mi sočnu mesnatu pusu u usta, koju i dandanas osjećam, i otišla. Od tada smo se rijetko viđali, a i kada bismo se vidjeli, Richard se nije pojavljivao. Nije ga bilo ni u mojim snovima, koji su opet postali onako zdravi, teški i do podneva dugački. Zadnji put smo se vidjeli prije nekoliko godina kada je sa sobom u grad dovela dvoje prekrasne djece da im pokaže gdje je provela studentske dane, i muža onakvog kakvog je samo ona znala pronaći: nosat, ćorav, ne viši od metar i sedamdeset. Djeca su srećom bila na nju! Uživala je u životu u svojoj provinciji koju je ranije toliko prezirala. Zavidio sam joj! Imala je, kaže, toliko vremena za sebe, djecu, muža i život... Svega toga meni je užasno falilo.
Na oproštaju mi je rekla: - Richard me ostavio zbog tebe.
