Idem ja! – doviknuo sam ženi i teška koraka i mračnih misli otputio se obaviti ono za što sam se dugo spremao, još duže prikupljao hrabrost. Ali poslije dvadeset i pet godina provedenih u egzilu nije bilo lako ni vratiti se doma i tko zna bih li to i učinio da napokon nismo imali neovisnu i slobodnu zemlju, govorio sam si, u kojoj sada vladaju neke druge vrijednosti, neki drugi ljudi. Ipak je ovo nova država, posve drukčija od one iz koje sam davnih sedamdesetih bio otišao trbuhom za kruhom, uvjeravao sam sama sebe. Pa, eto, i to se može... odeš lijepo do Državnog arhiva i pristojno zatražiš svoj dosje, onaj iz bivše države, i oni ti ga dadnu na uvid. Tražili su to i drugi... i dobivali. A nije me toliko zanimalo tko je bio zadužen za moj „slučaj“, tko me pratio i otkucavao, više kako su ti raporti bili sročeni i što je u njima pisalo. A da takav nekakav policijski zapis postoji, nisam dvojio.
Pa još je bilo živo u meni sjećanje na dane kada sam bio odlučio otići u pečalbu, napustiti zemlju u kojoj, znao sam to, nisam imao nikakvih izgleda ni budućnosti, i početi nov život na zapadu. Sjećam se, kao da je bilo jučer, kada me jedan znanac iz novinarskih krugova, za kojega tada nismo ni slutili da radi za policiju, bez uvijanja i zadrške, jednostavno upitao: „Čuj, stari, sad kad ideš u taj London, bi l’ ti nama povremeno javljo što se tamo događa, znaš ono, u emigrantskim krugovima... što ustaše pričaju, kako misle... i tome slično?“ Nisam bio naivan i znao sam da moraju postojat i takvi ljudi, da i oni imaju svoj posao, ali poslije svega onoga što mi se događalo tih godina nakon proljeća, već i bezobzirnost i drskost toga pitanja u meni su izazvale mučninu. Istini za volju, kada sam odbio njegov prijedlog, nikada poslije to više nije spominjao, a kratko nakon toga čovjek je i umro. Pričalo se da je bio notorni alkoholičar i da ga je alkohol i došao glave. No sve je to jasno upućivalo na jednu stvar: nedvojbeno postojanje policijskog dosjea o mladom proljećarcu, novinaru, koji odlazi u London raditi za jednu veliku novinarsku korporaciju. I sada, gotovo trideset godina poslije, bilo je vrijeme da se zaviri u te papire, da se otvori dosje Martina Jesenskog, hrvatskog egzilanta i umirovljenog novinara BBC–a. Došlo je vrijeme da se otvaranjem toga dosjea zaključi još jedno poglavlje vlastita života.S tim sam se mislima našao pred vratima Državnog arhiva gdje me ponovo zapljusnula bujica prizora iz prošlosti. Svi oni studentski dani koje smo provodili u toj istoj zgradi što je tada još bila Nacionalna i sveučilišna knjižnica. A s njima na površinu svijesti, do tada duboko potisnuti u mrak nutrine, isplivali i oni drugi, manje ugodni: policijske racije, isljeđivanja, batinanja i napokon smrt moje studentske ljubavi Ivane. Ponovo su me obuzeli trnci neugode i nisam bio siguran je li to što činim mudro. Tko zna što bi se moglo naći u takvu dosjeu!? Ali odluka je bila donesena i uzmaka više nije bilo.Kao da su to govorila i dva mrka oka ispod dviju isto tako tamnih obrva što su se, poput para kosmatih gusjenica, nadvile nad njih.
Službenica arhiva, tamnokosa i brkata, zagrmjela je
:– Izvol’te!
– Ne znam koji je postupak... ovdje sam prvi put... ali molio bih na uvid... dosje Martina Jesenskog! – uzmucao sam se.
– A vi ste?
– Martin Jesenski.
– Osobnu!
– Može li putovnica?
– Može. Sjednite malo i pričekajte.Brkata je ustala sa svojega mjesta i otputila se prema vratima iza kojih smo nekada ulazili u čitaonicu knjižnice. Sjeo sam i čekao. Dugo je nije bilo, a onda se napokon pojavila i rekla:
– Nema ga!
– Molim?
– Nema!
– Kako nema!? Što to treba značiti? – bio sam posve zatečen
.– Lijepo... nema! Ne postoji.
– Ali, to je nemoguće! – ustrajao sam.
– Moguće je, gospodine, moguće! U našoj evidenciji dosje Martina Jesenskog ne postoji – ponovila je i vratila mi putovnicu.
– Biste li još jednom provjerili? – nisam se predavao.
– Ma, nemam ja šta provjeravat... sve je to u kompjutoru. Ako ima – ima, ako nema – nema. Jasno ko suza!
– Molim vas, zaista ne mogu vjerovat!
– Vjerovali vi ili ne, kažem vam – nema!I prije nego što se vratila na svoje radno mjesto, bio sam na šljunčanoj stazi pred ulazom arhiva, ošamućeno koračajući u potpunoj nevjerici put zgrade Akademije dramskih umjetnosti i dalje prema Kazališnoj kavani. Hitno mi je bilo potrebno neko žestoko piće kako bih se oporavio od šoka izazvanog ovom okrutnom informacijom. Poslije toliko priprema i muka pri donošenju odluke da napokon učinim ovaj korak, sada takvo razočaranje, takav antiklimaks! Što je to, zaboga, značilo!? Što se moglo dogoditi!? Mogućnost da u bivšoj državi policija nije vodila dosje o jednom, kako su držali, problematičnom mladom i buntovnom čovjeku, koji se uz to još i zaposlio u tamo nekoj medijskoj korporaciji na zapadu, bila je jednostavno isključena. A ipak, dosjea nema! Netragom je nestao! Hoću li ikada saznati što je u njemu pisalo, jer nisam prihvaćao mogućnost da ga doista nikada nije ni bilo! U glavi mi se vrtjelo od svih tih pitanja.Već s vrata Kazališne kavane za stolom u kutu zamijetio sam ozbiljno Mladenovo lice. Bio je kazališni dramaturg i znanac još iz studentskih dana. „Kao naručeno“, pomislih.
Mladen Mirković je, naime, za obrambenog rata neko vrijeme bio kontraobavještajac, pa zatim u diplomaciji, ali je poslije, kao i mnogi koji su stvarali slobodnu i neovisnu državu, prvo gurnut na margine, a onda i sasvim uklonjen iz političkog života. „Prava osoba koju valja pitati o sudbini dosjea“, pomislio sam. „Ako itko išta o tome zna, onda je to Mladen.“Ugledao je sada i on mene i veselo mi domahnuo pozvavši me za svoj stol.
– Bog, stari, kak si? – pozdravio me malo unjkavim glasom.
– Bog. Iskreno govoreći, u potpunom sam šoku i hitno mi treba nešto žestoko – odgovorio sam i pozvao konobara
.– Što je, zaboga, što se dogodilo? – zabrinuo se.Pričekao sam da nam konobar donese dva konjaka i potom mu ispričao cijelu priču u pojedinosti. Osmjehnuo se pomalo tajnovito, ili mi se to samo učinilo, i sasvim smireno rekao:– Onako, bez neke detaljnije analize, čini mi se da postoje barem tri mogućnosti.Otpio sam velik gutljaj konjaka i usredotočio se na ono što mi je imao reći.
– Prvo, lako je moguće da su drugovi, čim se počelo s napadima na Hrvatsku, i tvoj dosje, s tolikim drugima, jednostavno uništili.Učinilo mi se to logičnim... htjeli su prikriti tragove, ne dopustiti da saznamo tko su bili ljudi koji su nas pratili, da ne otkrijemo imena onih koji su nas denuncirali.
– Drugo, moguće je i to da su ga prebacili u centralu, u Beograd.– A treće? – bio sam nestrpljiv.Malo se zamislio, načinio dramatsku pauzu, ta ipak je on bio čovjek od teatra, i napokon rekao:
– Moguće je da ti je još uvijek aktivan!Lecnuo sam se, a onda, danas to shvaćam, pomalo naivno istisnuo:
– Ali, izgubili su rat! Njihove države više nema! Živimo u demokraciji... ovo je naša, slobodna država.Pogledao me i sasvim sam siguran da sam mu u tome trenutku u očima prepoznao neku duboku, potuljenu tugu. A danas kada sve ovo zapisujem, još uvijek mi u ušima jasno odjekuju njegove zlokobne riječi:
– A tko ti veli, stari moj, da je slobodna i da oni i u ovoj nemaju kontrolu!?
BOOOOOOOORINGGGGGGGGGG