Nakon što je, posrćući po šljunku koji mu je bolno zapinjao za stopala, izašao iz mora, došepao je do svog kamena te poput labradora stresao vodu s guste grive koja mu je sakrila lice. Prešao je zatim lagano ručnikom preko tijela te zalegao na kosu stijenu.
Podnevno sunce tetošilo je rashlađenu kožu, pletući gnjezdašca užitka po njoj. Polusklopljenih očiju, obamro od ugode, posegnuo je tada nesvjesno za telefonom, i tren prije javljanja glasa koji ga obavještava da se taj broj ne koristi, stresla ga je munja objave, prvi je put u potpunosti osvijestio da mu je majka mrtva.
Bol koju je osjetio bila je sveprožimajuća, kao da mu je netko vrelom iglom istodobno dotaknuo sve organe, bol je dodatno promiješala još neposložene slike izvlačeći ih na površinu, prije nego što se, poput ugarka žeravice, postojano tinjajući, začahurila negdje duboko u utrobi.
Slika njega kako pored svoje mlađe sestre korača za lijesom, prva se pojavila. Vidio je povorku spuštenih glava koja se razmiljela oko svježe raskopanog žutog humka i ljude što se krišom smijulje nakon što se svećenik poskliznuo na vlažnu travu i gotovo zaronio u jamu. Izronila je i slika starijeg gospodina koji je, držeći pogrebni govor, pobrkao datume koji nikome ništa ne znače, pa je u pokušaju da se ispravi ipak ukazao na propust. Gledao je sestru koja tiho jeca i sebe kako je tješi i zatim se ogledava, požudno brojeći i druga uplakana lica. Zurio je kroz okupljenu gomilu kao kroz trnovitu šikaru, zbunjen i odsutan, želeći da ta čudna predstava što prije završi kako bi mogao pobjeći negdje daleko. Osvijestio je napokon i ono olakšanje kad je kiša počela oplahivati povorku koja je pratila lijes, jer, mislio je, kiša će orositi sva lica pa će i moje lice dobiti biljeg primjerene i pripadajuće tuge.
Zagledao se u mobitel koji je i dalje držao u ruci i osjetio neku dječju ljutnju prema toj modernoj igrački što čudesnim vezama spaja kontinente. Prema nezajažljivoj pohlepi za tzv. napretkom moćnih gospodara svijeta, osvajača galaksija, krotitelja vremena i krivitelja prostora, alkemičara duše što se u hipu pretvaraju u zbunjene i bespomoćne štence postrojeni pred koscem koji ne bira ni mjesto ni vrijeme za svoju žetvu. Vidio je tada ponovno, prvi put od onog dana, titranje bjeloočnica i zjenice svoje majke koje se izvrću, kao da snagom očajničke mimikrije sriču pitanja koje usne više ne mogu uobličiti, što-kako-kamo, tu sigurnu naznaku kraja, i mrki ambis svoje bespomoćnosti dok joj je tepao utješne riječi u koje više nije vjerovao niti ih je ona čula.
Okrenuo se prema moru čiji mu je nestašni pramen pokvasio stopalo i odlučio zaustaviti jednu točku u daljini. Kormilar te malene brodice, sićušan poput vrha pribadače, možda upravo proživljava vrhunce svog života dok ga iza sljedećeg rta kosac, naoštrenog srpa čeka u zagrljaju.
Njegova sestra, koja je u kući upravo pripremala objed, teško je prihvaćala gubitak.
Plakala je prvih dana neprekidno, sada, nakon više od mjesec dana, počela se miriti s odlaskom majke. Ipak, bila je dovoljna sitnica, poput okusa maminog kompota od bresaka koji su jučer otvorili, da je tuga preplavi. On bi tada uglavnom šutio ili tiho, nakon neke nerazumljive riječi, izašao van. Suze koje bi mu počele puniti oči, potjerao bi mahnitim treptanjem dok bi otvarao vrata verande. Želio je zagrliti svoju sestru Ivu, utješiti je, podijeliti s njom tugu, dati joj do znanja i riječima da je voli kao što je volio i njihovu majku, ali nije to mogao učiniti.
I zato je morao otići iz prostorije kad je zagrljaj tuge koja ih je dograbila postao presnažan. Morao je otići kako se ne bi slomio. Kao što se gotovo slomio kad je onaj stariji gospodin na sprovodu rekao da je majka, kad bi se čula s njim preko telefona, uvijek govorila o njemu i sestri i kako je iz svake njezine riječi isijavala golema ljubav prema djeci, ali i drugim ljudima.
Točkica u daljini nestala je. Možda je kormilar ipak izbjegao kosca iza rta. Nasmiješio se toj mogućnosti i olakšanju koje mu je donijela.
Negdje u ovo vrijeme, prošle godine, sjedio je na istoj stijeni i brižljivo pripremao slagalicu putovanja u Afriku. Sunce mu je grijalo tijelo i razbuktavalo zanos, kad je zazvonilo. Posegnuo je još mokrim rukama za telefonom i dodatno ljutit zbog tog propusta osorno je odgovorio: "Već si me zvala dva puta danas, na odmoru sam, mama, ima li što bitno?" Na što je mama skrušeno odgovorila: "Samo sam te htjela kratko čuti..."
Grižnja savjesti koju je tada osjetio vratila se sada razbuktana onim tinjajućim ugarcima tuge koje je fantomski telefonski poziv probudio, tvoreći gusto i neprobojno tkanje koje mu je zamaglilo vidik i opet počelo puniti oči suzama. Ne želeći se prepustiti, lutao je pogledom brodolomca horizontom, kao da je u uzaludnom traženju za oblakom koji će ga opet spasiti i umjesto njega isplakati te mučne kapi oslobađajući ga bremena prepuštanja.
Kad su karmine završile, i gosti se, rumeni od vina i lažnih obećanja da su za njih tu što god im treba razišli, on i sestra su, prkoseći sablasnoj magluštini praznine koja je zatočila njihov stan, dugo u noć, praznili čaše i rastakali uspomene.
Zaustavljajući trenutak u kojem je Iva lagano, nakon gutljaja vina, oblizala gornju usnu, osjetio je kako ga snažna majčina prisutnost u toj sličnosti preplavljuje. Od siline osjećaja primio ju je za ruku, potez koji gotovo nikad nije činio. Ivi su od ganuća krenule suze. I sam u predvorju prepuštanja, odnekud je iščupao pitanje o receptu za punjene paprike. Mama je, naime, bila poznata po nenadmašnim paprikama, a recept nije podijelila čak ni s kćeri.
Zbunjenoj Ivi su se nakon trenutka oklijevanja usta počela širiti. I taj ih je smijeh koji je promiješao i zasladio suze, poveo prema lakšim temama. "Znaš da taj recept nije dijelila, doduše, nisam je ni pitala jer mi kuhanje nije bilo prioritet. Al' potrudit ću se pronaći ga i napraviti nam paprike." Međutim, kad je sljedećih dana pregledavala mamine stvari, nije ga pronašla. Kuhanje i smrt su za mamu bile teme, koje su svaka na svoj način prevažne da ih banalizira, tako da je samo s onima koji su tome pristupali s uvažavanjem bila spremna dijeliti recepte i razmišljanja o smrti. Budući da ni za jednu od tih tema nismo pokazali dovoljno poštovanja, recepti su ostali skriveni, šalila se kasnijih dana.
Potražio je novi podražaj u daljinama. Minijaturna piramida, pomislio je, prateći putanju jedrenjaka i slikajući mapu neprimjetnog gibanja u mašti. Dugo je gledao u tom pravcu pokušavajući ga omeđiti. Hipnotiziran prizorom prepuštao se protjecanju. Teškom, stranom. Sporom.
Kad je zvuk telefona bezobzirno probio krhku opnu tišine, trenutak je oklijevao prije nego se javio. "Nećeš vjerovati, pretumbavala sam po kutijama, i zamisli, molim te, u staroj limenoj kutiji za kekse, vjerojatno još od bake, poslagane su bile osmrtnice, znaš da ih je mama religiozno čuvala, a ispod njih, na zelenim koricama, krasopisom napisano Recepti. Naravno, na prvoj stranici recept za punjene paprike s posebnim crvenim dodatkom, precizno se držati mjera. Kaj da ti velim, mama je fakat bila originalna."
I dok su se smijali, divlje i neobuzdano poput djece u lunaparku, negdje unutra, potaknuto nevidljivim saveznicima, događalo se neko otpuštanje, razvezivanje čvorova u utrobi, u cijelom tijelu. Poput fantomskog praska nevidljivih olovnih rešetki na okvir prozora, prosuo se teret. Osjetio se lakši, prozračniji, suze koje su mu punile oči postajale su slobodne, njihov prirodan tijek, putanju navođenu smijehom, dekor riječima koje nisu imale smisla, snažnu povezanost koja se hranila tim nesuvislim riječima prihvaćao je samorazumljivo poput čistog zraka, i kroz tu kašu od suza i smijeha, kao kroz izmaglicu, negdje u daljini provirivao je horizont s novim gibanjima i novom kulisom na kojoj se svježe oblikovana pletenica života stidljivo ponovno otkrivala.
