Čekam bus jutros na stanici. U sedam sati. I pitam se – što je vrijeme? Zurim u asfalt. Brojim u sebi i pokušavam uhvatiti ritam sekundi.
Na stranu to što sam tijekom leta iz Pariza u Tokio u petnaestak sati proživio zapravo dvadeset i četiri sata, jer je avion leteći sa zapada na istok u petnaest sati proletio kroz dan, noć i ponovo dan, što bi bilo nemoguće da sam stajao na istome mjestu. Naravno, trebalo bi točno dvadeset i četiri sata da dođem u istu, simetričnu točku u vremenu kao i jučer. Na stranu to, iako se i u tome računa “moje vrijeme”.
Dakle, čekam bus. Nemam cigareta i moram u Nozawu. I ovdje postoji “moje” i “njegovo” vrijeme, vrijeme vozača busa, ili busa samog (?). Postoji dogovorena konvencija da će bus doći u sedam sati i četrnaest minuta. Ja sam ga željno čekao još od sinoć kad sam odlučio da ću ići. Prvo mi je šest sati vrlo brzo prošlo u snu. Kao pet sekundi. Iako sam sanjao. Sanjao sam da sam padobranac u nekoj stranoj vojsci. Najviše je nalikovala na američku. Ali, kao da je imala i nešto od japanske. Nosimo pomalo “retro” smeđe kožnate jakne i sivosmeđe džempere.
Iskočit ćemo iz aviona iznad neprijateljskog teritorija. Ne ide mi se ni za živu glavu. Ali, moram. Mora se, pa idem. U vojnom smo avionu, posvuda metal, sigurnosne kopče, platneni pojasi, padobrani, crni “šmajseri”. Iako mi se ne ide, u avionu je dobra klapa. Dobri dečki. Kažem sebi – ajde dobro, možda nekako izvučemo žive glave, snaći ćemo se nekako. Iskačemo iznad nekog manje naseljenog područja. Ima kuća, možda nalik na japanske, ali ipak nisu sasvim. Vidim ceste, kuće, polja, povrtnjake iz visine dok padam, kao da gledam kartu koja mi se približava, dan ide kraju, sumrak je i sve više se mrači. Skačemo među povrtnjake, seoske putove, mala raskrižja. Zauzimamo zaklon među gredicama rajčica. Vodimo bitku s neprijateljem. Pucamo i uspijevamo izdržati. Potom nas avion – ili helikopter, ne sjećam se – opet kupi. Uzlijećemo. Dobra smo klapa. Obavili smo zadatak. Odahnuo sam, a onda mi kažu da treba i sutra ići, ponovo. O ne, kažem sebi i budim se.
To je bio san, onoliko koliko ga se sjećam.
Ali, on je za mene imao “objektivnu” dužinu od nekoliko sekundi ili minuta. Premda je vrijeme u snu trajalo sigurno nekoliko sati, možda i duže. Potom ujutro čekam – jer ustajem u pet – da prođu dva sata i spustim se na stanicu. Sporo se otežu minute. Izmišljam poslove, perem suđe, perem majicu, radim sklekove. U sedam izlazim van. Hladno je.
Tek tad, vrijeme je doslovno stalo. Nemam nikakav sat sa sobom pa više uopće nisam siguran idu li sekunde. Vani nema nikoga. Samo asfalt. Pitam se koliko sekundi prođe za jednu moju misao? Jedna ili deset? Hoće li vrijeme brže proći ako na nešto mislim, ili ako ni na što ne mislim? Najsporije prolazi ako na nešto mislim, pa onda pomislim – koliko je dosad prošlo.
Gledam malog Budu u drvenoj kućici pored stanice. Obukli su mu crvenu vestu, a na glavu stavili kapu, da mu zima ne bude. Jadničak. Samo mu oči vire. Mislim si, moje vrijeme – budući da je subjektivno – nije kao i vrijeme vozača busa. Ali ipak postoji jedna vrlo plitka razina prema kojoj je određena konvencija izražena kroz jednolično brojenje, i koja kaže da će u sedam i četrnaest bus biti tu. Ali samo to i ništa više.
Duže mi traje tih četrnaest minuta nego čitava noć. Konačno, iz obližnje kuće izlazi klinac, Japanac, koji ide busom u školu. Nikad se ne javlja, gleda uvijek ispred sebe i izlazi minutu-dvije prije busa. Uvijek. Ali ta njegova minuta duga mi je kao sat. Nosi cvikere s tankim okvirom. Uvijek zuri kroz te cvikere u neku točku preko puta. Iznenada, čini mi se prerano, bus dolazi. Ulazimo unutra. “Hai, domo!”, kaže vozač. Ima kapu, bijelu “šapku” s crnim štitnikom i uske bijele rukavice.
Nekoliko stanica dalje, malo nakon Takizake, vozač zaustavi autobus uz cestu. Ne znam što se dogodilo. Znam da tu nije stanica. Gledam kroz prozor. Nakon nekoliko sekundi, vrlo dugih, ugledam makaki majmuna na malom sporednom putu kako se penje uzbrdo prema šumi.
Veći primjerak. Prava mrcina. Velik gotovo kao pas šarplaninac, duge sive dlake, koja je zapravo pravo krzno, i jarkocrvenog lica. Kao gazda, polako se povlači u šumu, ne bježi, ne pokazuje znakove panike. Nestaje između busena susuki trave i visokih zimzelenih jela.
