Već je bilo predvečerje sparnog kolovoškog dana kada je Mirica, putujući iz Zagreba, sišla na prašnjavoj stanici lokalnog autobusnog prijevoznika. Iako je nebrojeno puta godinama putovala s iste te stanice u susjedno mjesto u školu i iz škole, ipak se iznenađeno, ne prepoznajući krajolik, osvrnula oko sebe. Bilo je davno, pred nekih dvadesetak godina, kada je ostavila samohranu majku te otišla u Zagreb na školovanje. Najprije srednja škola, koju je pohađala smještena u Učeničkom domu, a poslije gimnazije završila je i fakultet. Već desetak godina radeći kao učiteljica u malom mjestu blizu Zagreba, svakodnevno putujući na posao iz svoje garsonijere, naučila je na drukčiju rutinu i drukčiji krajolik. Zapravo, sve je već znala; gdje je koja autobusna stanica na putu, gdje je koja kuća ili drvo koje joj je u početku plijenilo pažnju. Sad je sve postalo jednolično - više se nije obazirala na krajobraz. Zapravo, više nije obraćala pozornost niti na svoje bivše učenike koji su, pozdravljali je te ulazili ili izlazili iz autobusa na putu u zagrebačke škole. Najbolje se, nakon povratka s posla, osjećala u društvu svoje mezimice, mačke Bubi. Obične, domaće mačke koju je prije mnogo godina, kao malu, našla napuštenu na ulaznom stubištu svoje zgrade. Iako u malom podstanarskom stanu nije imala uvjeta, udomila je Bubi na radost prisutnih susjeda, koji su se sažalijevali nad mačjom sudbinom te su odobravali njen humani čin, postale su sustanarke. Zapravo, Mirica drugog društva nije niti imala. Jutrom je osjećala umor od nesanice i bunovna sna, još umornija poslije posla vraćala bi se u svoj stan. –Depresija! –reče joj liječnik kad je zatražila pomoć. Nije baš vjerovala liječniku, negirala je njegovu dijagnozu, ali je svejedno u ljekarni uzela prirodne pripravke za bolji san. Uzimajući, uz to, i vitaminske tablete za koje je vjerovala da joj trebaju.
Držeći svoju putnu torbu u desnoj ruci, netom je autobus otišao dalje, lagano se, više na prstima svojih novih cipela, okrenula oko sebe. Nisu to bile cipele po posljednjoj modi, na špic ili visoku petu. Iako nove, netom kupljene, više su bile imitacija stare, prošle mode; tupog zaobljenog vrha, na remenčić preko gležnja i niske pete. Iste ili slične onakvima kakve joj je, u svoje vrijeme, kupovala majka. I taj čas, kada se na trenutak sabrala i okrenula poći, slike djetinjstva ponovno su se posložile u njezinoj svijesti. I poljski put kraj njihove kuće koji vodi do obližnjeg šumarka, i proplanak tamo lijevo od njega, i tetina, sada obnovljena kuća, malo iza njihove. Upravo je, htijući neku promjenu u svom životu, nakon svih tih godina išla svojoj teti u posjet. Otišavši kao dijete iz rodnog kraja, teško se prilagođavala novoj sredini. A htjela je, zaista je htjela imati dobre i iskrene prijateljice, još tamo u Učeničkom domu. Nije ih imala. Zato je uvečer, ne mogavši zaspati, lagano sklopljenih očiju, redala slike svojega djetinjstva. U čežnji i nostalgiji za zavičajem i majkom, koja ju, činilo joj se tada, ostavi samu! A tako je, u tim trenucima samoće, trebala majku! I sve suze, koje je isplakala dobro pokrivena jastukom da je druga djeca ne čuju, nisu umanjile njezinu bol ni tugu.
Bila je dijete rastavljenih roditelja. Ostala je živjeti s majkom koja se, ne imajući kamo, vratila u roditeljski dom. Svojeg oca, s kojim nisu bile u kontaktu, uopće se ne sjeća. Ali se zato tako živo sjeća svoje bake; njezine sijede, kratko ošišane kose koju je povezivala jeftinim plastičnim rajfom, otkrivajući njeno lijepo okruglo lice s visokim čelom. I njenih ruku se sjeća! Vodeći ju na livadu da bi joj, na proplanku iza kuće, pravila vjenčiće od tratinčica i žutog maslačka, baka je uvijek davala Mirici da svojim malim dječjim noktićima na peteljci pravi proreze, za provući novi cvijet. Sama, koliko god je to htjela i trudila se, svojim starim rukama, oteklih i bolnih zglobova to nikako nije mogla. U maglovitom sjećanju još vidi baku kako je, teško vukući otežale noge, vodi na livadu iza kuće.
Nakon što je zakoračila nogom u prašnjavu bankinu, Mirica se polako spusti s uzvišenja ceste krenuvši prema tetinoj kući. Ništa više nije bilo kao nekada. Nije bilo znatiželjnih susjeda koji bi, praveći se da su zabavljeni svojim poslom ipak kriomice gledali tko dolazi ili odlazi iz zaseoka, nije bilo niti prašnjave i musave djece koja bi po putiću, u igri, gurala kotač staroga bicikla slijedeći putnika.
Mirica je bila apsolvent, pred diplomom, kada je izbio rat. Ovaj zadnji, Domovinski rat. U rujnu 1991.godine, malo prije nego li će diplomirati Mirica se telefonom koji je teta imala, čula s majkom.
- Pazi na sebe! –reče joj majka nakon kratkog razgovora.
Dolazeći pred dvorište tetine kuće, osvrne se na puteljak koji vodi na livadu kamo ju je baka, a kasnije i majka, kao dijete često vodila. „OPREZ! MINE“ pisalo je na tabli postavljenoj na samom početku putića. Otvorila je ulazna vratašca dvorišta, onom dječjom radoznalošću koji je nekada imala, pogledom svrne prema mjestu gdje je nekada bila pseća kućica. Njezin Šarko, mješanac s kojim se tako radosno igrala. Nije ga bilo! Zapravo, nije bilo niti kokica s pijetlom koji su nekada veselo trčkarali dvorištem a ona ih, trčeći za njima, dok je pijetao uplašen kukurikao, pokušavala uhvatiti. Ušavši u dvorište i kuću, tetu je zatekla kako u naslonjaču sjedi u kuhinji, nogu pokrivenih starim pokrivačem.
- Nisam mogla izići pred tebe, znaš da ne mogu! –reče joj teta pozdravljajući ju te, maknuvši deku kojom je bila prekrivena, pokazala svoje otečene i bolne noge nastavila;.
- Stalno mi zebu!- reče vraćajući pokrivač na noge. -To nam je nasljedno. Svi to imamo. Ne znaš kakvi su to bolovi, jedva se do prozora primaknem. Daj, Bože, da ti to nemaš! De, stavi nam kavu. Od jutros čekam da je popijemo.
Dok je Mirica, koja još nije niti sjela na stolicu, krenula prema sudoperu uzimajući džezvu kojom je iz poklopljene kante kraj sudopera u nju zahvatila vode, teta je, u nestrpljivu iščekivanju, nastavila pričati.
- Gdje su ti šibice? –pitanjem je prekinu Mirica, htijući na mali plinski štednjak s dva kola pristaviti kavu.
- Tu su, ispod rešoa moraju biti! –čula je tetu, dok je sama pronašla šibice gdje su oduvijek i stajale, već upalila plinski štednjak.
Ne htijući ići u umirovljenički dom, bojeći se kako bi se tamo snašla, teta Zorka se poslije rata vratila u svoju obnovljenu kuću. Niti sada, iako stara i sama jer je ostala usidjelica, ne htjede ići u dom. Nakon što je skuhala kavu, Mirica je nasu u dvije poveće šalice koje su teti, očito, služile i za kavu i za čaj te jednu, pažljivo držeći da se ne ljulja na tanjuriću, postavi na rub stola, što bliže teti u naslonjaču.
- Stavi mi malo šećera. Znam da mi škodi, ali tako volim! –reče Mirici netom je ova sjela na stolicu. –Ako moram umrijeti, onda neka umrem što prije! –nadoda teta dok je Mirica stavljala šećer i miješala kavu u šalici.
- Pričaj mi! Kao nekada, –reče Mirica dodajući teti kavu u naslonjač. Znala je da je teta, od kada lani umrije prva susjeda, uglavnom sama. Usamljena.
- Ma, ne znam što bih ti pričala. Toliko puta, kad noću ne mogu zaspati, mislim o svemu. Najbolje bi bilo da sam i ja, kao majka ti, na mjestu poginula.
- Čekaj, čekaj malo. Kako poginula? Zar nije umrla od klijenuti srca?! Pa tako si mi rekla?! Sjećaš se! Kako se ne bi sjećala!?
- Nisam ti onda htjela reći istinu. Bila si pred diplomom, imala si život pred sobom. Htjela sam ti sve olakšati. –teško i sjetno, ali s bistrinom sjećanja, kao da se sve zbilo jučer, pričala je teta Zorka.
Ni Mirica, zatečena tetinom ispoviješću, nije pila svoju kavu. Teško uzdahnuvši, teta joj nastavi;
- Danima su granatama bili gruvali po nama. Skrivali smo se u onom malom podrumu u vašoj kući. Vidjelo se da će biti gadnog rata. Uplašena svega toga, pristala sam na evakuaciju. Autobusom su nas, koliko nas se skupilo žena i starijih gore na stanici, izvukli dan prije nego je selo palo.
- A majka? –u hipu Mirica upita.
- Nije htjela ići! Nisam je mogla nagovoriti, bojala se izići iz podruma. Htjela je ostati na svome, pa makar poginula. Trebala sam i ja ostati. Svih ovih godina mislim samo o tome. Ionako su mi one godine izbjeglištva najgore u životu.
Ne popivši kavu Mirica je izišla van. U prsima je, kao nikada do sada, jako stiskalo, a srce ubrzano lupalo. Razmišljajući, već se zatekla kraj ploče OPREZ-MINE kada je, u dnu minskog polja, vidjela srnu kako u predvečerje mirno pase travu.
- Neee!! –potrčala je proplankom.
Pirotehničari su došli sutradan, zajedno s pogrebnicima. Nogu, na kojoj je bila staromodna, ali lijepa lakirana cipela, pronašli su dvadesetak metara od tijela.
Treći dan je gazdarica, čuvši za Miričinu tragediju, ušla u stan isprazniti ga od njezinih stvari. Na stolu, stajala je prazna kutija antidepresiva koje joj je dao liječnik. Kraj radijatora pod prozorom, uz zdjelicu popijena mlijeka, mrtva je ležala njezina mačka.
