Evo, konačno sam nabavio sve što treba. Sad ću ja tebi, dobri moj Kopiliću, pokazati taj filmić, na amaterskoj osmici, kako se to nekad, u moje vrijeme, snimalo. O, još i mnogo kasnije! Filmski se radilo sve donedavno, a i danas se još snima filmskom tehnikom, ne digitalno, tko hoće imat vrijednu, umjetničku sliku! Na trijest-petici, ne na osmici, naravno! Ostani ti tako u krevetu, samo da ja uzmem taj moj podmetač, e, to, da! Podgužnjak, tako ja to zovem! Stavio sam ga tu uz tvoju postelju jutros kada ti je unuka došla da joj je mekše sjedati, a sad meni treba. Evo, dobro je! Projektor je tu, vrpca je unutra, bit će kao da si u kinu. Televizor smo ugasili, i tako po cijeli božji dan zurimo u same gluposti! Ja ću sad ispred te-ve zaslona spustiti svoje malo platno, ovako. Lijepo se namjesti i gledajmo! Ja ću ti... Ali, moram za to ustat, čekaj da se provučem, da projektor ne padne, malo ću ti popravit ovaj jastuk, je li sad u redu? Dakako da jest! Ne, ne, nije dugo, nekih petnaestak minuta. Točnije: četrnaest pedeset pet. Izdržat ćeš toliko. Gasim svjetlo. Evo gaaa! Počinje! Ovo je u vrtu naše kuće, nekad, na moj sedmi rođendan. Prije punih osamdeset godišta, je li!? Ovo je onda bila jedina osmica u gradu, je-di-na! Moj tata je imao! Ovo je, ova koja sad ustaje, moja mama, zgodna je bila moja mama, je l’ da jest?! Visoka, stasita, duge debele pletenice, kako se onda nosilo, pogledaj je samo! A ovo desno je baka Ana! A ovo je nećakinja, Kaja, došla je pomoći mojoj mami oko mene, danas bi se reklo bebi-siter, tako nekako. U zao čas... Njih je bilo puno sestara, a mojoj ujni je bilo jedna-više ili jedna-manje – svejedno, bolje manje, manje i brige! E! Crno-bijelo, dakako, kolora onda još nema, osim u američkim filmovima. Evo i tate, dao je kameru Kaji, a Kaja je bila kao slon u staklarnici, nespretna, nikada do tada kameru nije imala u rukama, zato je ovako iskrivljena slika, vidiš, tata s kravatom. Malo ih je tada u našemu gradiću uopće imalo kravatu, gotovo nitko, osim moga tate! Kravatu ima, ali Kaja mu je odcaparila pola glave. A moguće da je tata i cijelu glavu tada bio izgubio! Kadar se trese, Kaja ne zna ni kameru držat u ruci. Ono što je njoj bilo važno, to je valjda znala držat, u obadvije ruke, i nogama i svakako! Aaa, Kopiliću moj, tko bi ženama stao na kraj! Valjda je imala tremu, stoga se kadar drma. Sve je to amaterski, vidiš i sam! Sada je ovo opet on, tata, uzeo kameru, slika je ponovno mirna, kadar je dobar, srednji bliži plan pa lagano zumiranje, mama je, evo, upravo iznijela na stol tortu, moju, rođendansku. Gle, ja pušem u svijeće, snažno, uspijevam od prve, svi plješću, još bliže se zumira na me, ali tona nema, ton se tada snimao posebno, to nismo imali. Sad je ovo – svatko od nas pojedinačno. Prvo baka Ana. Ona je malo zatim otišla svojoj kćeri u Petrovaradin, tada još uvijek hrvatski grad, gdje se tatina sestra, teta Marija, udala bila za nekoga tamo Bunjevca, nisam ga volio, bio je, ma... Bože te sačuvaj! Što li ga uopće spominjem?! Ali, baka je otišla tamo, nije se nikako slagala s mojom mamom, to sam, je li, sve saznao mnogo kasnije. Ništa nisam znao o svemu kad se ovo snimalo. Ali i sada se sjećam kako je bilo. Da, da, sjećam se, evo – sve imam pred očima. Sve mi je jasno u sjećanju i ono čega na slici nema. Baku uživo više nikada nisam vidio, ali ista ova slika, ovakav portret, na njezinu je grobu, u malom ovalu ispod stakla. Kad sam o Sisvetima s roditeljima išao na grob i njezinu sliku bih tada tamo vidio, baš ovakvu. I za nju bih izmolio Očenaš, “za spokoj vječni duši njezinoj,” kao i tati i mami, dok sam još obilazio groblje, dok sam još mogao. I dok me imao tko odvest. Tate nema na ovim snimkama zato što osim njega nitko i nije znao snimati, vidiš kako je to bilo loše kada je Kaja pokušala! Mama nije htjela kameru niti uzet u ruke. Ali, paradoks ti je, vidi, dobri moj Kopiliću, ovo što si upravo vidio: mama, tata, baka i ja, to je jedina obiteljska slika nas zajedno. A snimio nas nitko drugi nego Kaja! Ona koja nas je zauvijek rastavila! Napravio sam kasnije od toga jedinu moju obiteljsku fotografiju, od ovoga kadra, ovog bez Kaje, naravno, s roditeljima i bakom, djeda se i ne sjećam, ali... Ostalo mi je i to tamo, u bivšem stanu, kod bivše, ne znam ni gdje je! Ovo je ponovno, kako što već i znaš, moja mama. Ta je snimka najduža. Volio je tata nju, siguran sam, silno je volio. Vidiš kako je snima, kako pažljivo, detalje. Lice ukrupno, pa osmijeh, silno se trudi oko toga. To je dobro zato što ona i nije znala da je snimana, a kad je to uočila, evo, na, evo, sad – Kopiliću, vidi! Zaklanja lice s obje ruke, odmahuje također s obje, ustaje, izlazi, nije se voljela snimati. Vidiš kako je moja mama bila lijepa, najljepša od svih! Ali, to sam ti već rekao! Za razliku od nje, Kaja se voljela snimati! Vidi kako se namješta. I dok kamera u tatinim rukama moju mamu voli, Kaju slika kao... Kao kurvu, kao ono što i jest bila: odzum od njezinih grudi, ma imala ih je, vidiš, impozantne, ali samo to ga zanima, sise. To, te Kajine sise, dokrajčile su njihov brak. Pričao sam ti, Kopiliću, pričao sam ti već to, sad evo – u najkraće: Kaja ga je očito izazivala i on je jednom pokleknuo. Poslije se nastavilo, u njegovoj radnji najčešće, kad bi mama nekamo otišla. Jednom sam bez najave i kucanja, u igri, ušao tamo; ona je baš navlačila gaćice i skidala golu stražnjicu s tatina radnog stola. Tata se pravio kao da je ne vidi. Ja to tada nisam još ništa shvaćao, kasnije sam povezao. Jednom ih je tako i mama zatekla... Ne, nije otišla svojoj mami, potjerala je Kaju, ali i – tata je otišao. Ne s Kajom, ne, otišao je jer mama više nije željela živjeti s njim. Nije mogla. On je pokušao izgraditi novi život, izvan dosadašnje obitelji, ostvariti neke svoje zamisli... Nije uspio. Njegova nova veza, neka babuskara, za mene nije htjela ni čuti, kako ga je samo ta zgrabila! Rijetko sam ga viđao. Ali, i mene je volio, moj tata, znam! Za svaki mi je rođendan slao dar... Mama se, ali mnogo kasnije, preudala, ni ona više nije imala djece. Moj sin mene više i ne obilazi, unučeta nemam. Evo, Kopiliću, ne piše “svršetak”, ali gotovo je. Sad si mi ti obitelj, nas dva obitavamo zajedno, dobri moj Kopiliću, iako se do prekjučer nismo ni poznavali. Kad ni ja ni ti nemamo pâra za jednokrevetnu sobu. E, moj Kopiliću, vidiš, sve ti je to samo u mome sjećanju i tu na ovoj starinskoj vrpci, nigdje drugdje na svijetu nitko o ovome ništa ne zna. A i zašto bi znao, to ti je samo moj život i nekad mojih najbližih. Sada, evo, kad si ovo sve vidio, znaš i ti kako je to bilo. Zašto ništa ne kažeš? Ni jedne jedine još nisi rekao. Kopiliću! Zaspao si? Spavaš? Isuse Bože! O! Ooo, o! Sestro! Ovo prokleto zvono uopće ne radi! Sestrooo! Iznesite ga, iznesite ga, iznesite ga, iznesite, iznesite, sestrooo...
Kratka priča
9. priča: Stijepo Mijović Kočan: Kopiliću, vidi!
Evo, Kopiliću, ne piše “svršetak”, ali gotovo je. Sad si mi ti obitelj, nas dva obitavamo zajedno, dobri moj Kopiliću, iako se do prekjučer nismo ni poznavali. Kad ni ja ni ti nemamo pâra za jednokrevetnu sobu.
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
