Četrnaestominutno crno-bijelo ostvarenje Georgesa Mélièsa ‘'Putovanje na Mjesec“ iz ‘'prethistorijske'’ 1902. (u izvornom francuskom nazivu Le Voyage Dans la Lune) smatra se prvim važnim znanstvenofantastičnim filmskim pothvatom uopće, i tko je, ako ne njegovi sunarodnjaci iz dua Air, pozvaniji da naknadno kreira prikladan soundtrack?
Istina, glazba Nicolasa Godina i Jean-Benoîta Dunckela ne zrači inventivnošću svojeg nedavno restauriranog vizualnog predloška, ali je svejedno inficirana karakterističnim šarmom. Uostalom, njihova verzija retrofuturizma – zamišljenog kao svojevrsna znanstvenofantastična posveta europskoj glazbi sedamdesetih: Pink Floydu, krautrocku i Sergeu Gainsbourgu – već se pokazala ubojitom ili barem funkcionalom na ranijim ostvarenjima, a ovdje samo dobiva logičan nastavak.
Naznačivši osnovni ugođaj i "dramatičnost" već u uvodnoj, trip-hoperskoj "Astronomic Club“ , Air putuju uobičajenom stazom popločenom analognim sintesajzerima, impresionističkim klavirskim dionicama (minijatura „Decollage“, zaključna „Lava“) i zvučnim ‘'blokovima'’ tek povremenom protkanim vokalnim dionicama. Naravno, rijetki ljudski glasovi ovdje imaju ulogu stilizirane dekorativne nadgradnje, a ne sredstva za priopćavanje važnih poruka. Gradeći zvuk, Air u slušateljevoj posvijesti stvaraju slike; dokle god im to bude uspijevalo, ulogu ključnih DJ-eva na putu u orbitu nitko im ne može zanijekati.
