Gliptoteka HAZU iznova je mjesto dobrog kiparstva: akademski kipar Alem Korkut upravo izlaže ciklus “Slabost, snaga”. Sve su skulpture bijele. A skulpturiranje je puno finoće! Pokazuje to već slika skulpture na pozivnici izložbe. Prelijepa je ta četverokutna nabrana površina, kažemo autoru. Ostavlja dojam meke, a ne guste i tvrde plohe, kakva jest! No tekstura koju vidimo ima, čini se, simbolni predumišljaj odnosno naboj. Slučajno ili namjerno, ili je to tek osobni dojam, tlapnja...? – pitamo Korkuta, koji kaže:
– Upravo je taj dojam ono što želim postići tretmanom forme u namjeri da manipuliranjem kiparskom masom izazovem reakciju kako u pogledu modeliranja skulpture tako i u pogledu recepcije kod osobe koja sudjeluje u izložbi kao promatrač ili aktivni sudionik. Na izložbi se nalaze radovi koji kroz različite medije: klasične skulpture, interaktivne mobilne skulpture i video zapravo govore o istome: mogućnosti da se tvrde, čvrste strukture mogu mijenjati, da je čovjek u stanju napraviti nešto što se čini nemogućim, sudjelovati u promjeni svijeta u kojem živi. U tim radovima konstatiram da ne postoje nepromjenjive stvari, da čvrstoća ne mora značiti snagu, niti da mekoća znači slabost.
No, je li to nastavak procesa, odnosno postupka “zbunjivanja promatrača” kojeg spominje kunsthistoričar Zvonko Maković kada piše o Korkutu.
– Iako mi to zbunjivanje nije namjera, čini se da se, sudeći prema reakcijama osoba koje poznaju moj rad, u tim Makovićevim riječima nalazi dosta istine. Zapravo želim da se osoba koja promatra moje radove začudi. Često se sjetim epitafa s groblja u Mlinima kraj Dubrovnika koji kaže otprilike: “Bože, premudro si stvorio ovaj svijet. Puna je zemlja čudesa Tvojih”. Ja bih želio da takav osjećaj fascinacije svijetom prenesem i na druge – kaže Alem Korkut.
Ime izložbe “Slabost, snaga” na prvi je pogled u opreci. Je li moguća međusobna potpora?, pitamo Korkuta.
– Naziv izložbe “Slabost, snaga” nametnuo se nakon što sam tijekom izrade radova za izložbu gledao film “Stalker” Andreja Tarkovskog u kojem jedan od likova izgovara monolog koji se u mnogočemu podudara s onim čime se bavim u svojim radovima. U tom monologu Stalker govori o tome da su čvrstoća i krutost karakteristične za stare, izgrađene, etablirane strukture, zapravo privid iza kojega se krije krtost i lomljivost, a da stvarnu snagu i žilavost sadržavaju mladi i naoko nejaki organizmi. Ta misao ukratko ilustrira pozadinu mojih radova i u nekoliko njih nalazi svoj gotovo doslovan trodimenzionalni izraz. Ta dva principa nalaze svoj odraz u nizu svakodnevnih krupnih ili posve neuočljivih detalja koje pokušavam tumačiti kroz svoje radove – zaključio je autor.
