Spreman sam poginuti za svoju zemlju. Sve ratne zločine treba osuditi. Ratni zločini počinjeni su na svim stranama.
Lako je s istomišljenicima
Riječ je o tezama o kojima je lako imati vrijednosni stav u grupi istomišljenika ili u sigurnosti internetske anonimnosti, ali što biste rekli da vas za mišljenje o ratnim zločinima pitaju u prostoriji ispunjenoj veteranima iz Hrvatske, Srbije i Bosne?
Upravo u takvom kontekstu razvija se radnja filma “Muškarci ne plaču” redatelja Alena Drljevića koji je već osvojio niz međunarodnih priznanja, a sada je prikazan na Zagreb Film Festivalu.
U njemu Sebastian Cavazza igra Ivana, medijatora Centra za mir, koji u praznom hotelu usred Bosne okuplja pripadnike različitih oružanih postrojbi koji su se devedesetih gledali samo preko nišana. U pokušaju pomirenja, na površinu izbijaju njihove duboke netrpeljivosti i emocionalne rane s kojima se do danas nose, dodatno stigmatizirani laičkim interpretacijama PTSP-a.
Do kraja filma, međutim, postat će jasno da procjep nerazumijevanja između ratnih veterana i civilnog stanovništva ponekad može biti i veći od međuetničkih predrasuda, a implicitna kritička oštrica nije zaobišla ni djelovanje niza generičkih udruga koje na račun bavljenja “pomirenjem” u našu regiju i dalje povlače značajan novac stranih fondacija, iako su u međuvremenu i same ostale izvan kontakta s realitetom.
Tretirajući svoje likove s punim poštovanjem, no istovremeno ne robujući pretjeranom pijetetu koji bi zamaglio stvarnu sliku problema, Alen Drljević snimio je na trenutke humornu, ali i duboko otrježnjujuću, pa i bolnu dramu koja se može gledati kao primjer načina na koji bi imalo smisla razgovarati o PTSP-u i pomirenju.
Zaslužuje igrati na TV-u
Kao takva, apsolutno zaslužuje prikazivanje na nacionalnim televizijama svih triju zemalja.
U filmu su izvrsne uloge ostvarili Emir Hadžihafizbegović, Boris Isaković i Leon Lučev, uz snažnu glumačku podršku Ermina Brava, Borisa Lera, Ive Gregurevića i Izudin Bajrovića.
Kako razgovarati s lažnjacima