Prvi album "Sjene mene" zadarske kantautorice Dienne (Ines Piknjač) najavljen je singlovima "Nemir" – kojim je prije dvije godine i započela ovu priču – "Kao nekad", "Tiho pada mrak", "Sada vidim bolje", a posljednji "Things I Wish I Knew" objavljen je prošli tjedan, dan prije cijelog albuma.
Znači, čuli smo pet od ukupno deset pjesama, što je svima zainteresiranima dovoljno da procijene kojim putem ide Dienne i zanima li ih to. No ovih ostalih pet pjesama, na engleskom jeziku, otkriva još ponešto o autorici, koja s ovakvom glazbom logično gleda i na inozemno tržište. Već i brža "Things I Wish I Knew", kao i "konkretnija", ili izravnija, "Tiho pada mrak" srednjeg tempa, kao singlovi pokazuju jednostavniji dio albuma. S druge strane, izvrsne balade "Eyes" ili "You Are" s dodatkom zvuka violine sjajno "drže" sredinu albuma. Između njih dobivamo dozu dobro smišljenog ambijentalnog popa s efektnim vokalizama koje pokazuju da se radi o sposobnoj pjevačici koja je i sam svoj autor.
Aranžer i producent Šime Alavanja ujedno je radio miks i mastering albuma, ključni je suradnik, dok se Ante Prgin Surka pojavljuje kao koautor glazbe i aranžmana "Sleepless Night". Većinski, tekstovi i glazba djelo su Dienne, čiji su vokali onaj dio albuma gdje sve dobiva dodatni zalet. Radi se o odličnoj pjevačici koja ima puno toga reći, ali su sadržaj i realizacija spojeni sličnom estetikom koja je konzistentno provučena kroz cijeli album. Pretežito ambijentalan, aluzivan materijal elektroničke podloge donosi i nekoliko klavirskih pjesama koje "čiste" zvuk albuma na odličan način. Dienne se odlično snalazi u području ambijentalnog popa introspektivnih tekstova, mističnih tekstura, što je prilično kurentno područje današnje scene.
No glas sposoban otpjevati balade "Danas vidim boje", snimljene uz klavir i premaze klavijatura – odličnog refrena kakav smo znali čuti kod Meritas – kao i završnu bonus snimku "Tvoje lice" uz klavir Matije Dedića, jednostavnošću i uvjerljivošću pokazuje da zna kad ne treba komplicirati. Zanimljivo, "Danas vidim boje" s tekstom Roberta Domitrovića jedina je pjesma na kojoj Dienne prepušta riječi suradniku, što joj je inače pjesnički imperativ u prilično osobnoj priči.
