Baš nekako u ovo doba prije dvije godine Arcade Fire bili su
na prijelomnoj točki svoje karijere. Nominirane za cijelu hrpu nagrada,
hvaljene na sva usta i od kritičara i od publike, zamoljene od giganata
poput U2 ili Bowieja da podijele pozornicu s njima te često mamljene od
velikih izdavačkih kuća koje su im obećavale brda i doline,
superzvijezde indie univerzuma odlučile su kako će biti najbolje da
sebi priskrbe malo mira i počnu raditi na novom materijalu.
Bila je to više nego razumna odluka u danim okolnostima, ali
potez koji je slijedio šokirao je mnoge: band je kupio staru
crkvu nedaleko od Montreala i pretvorio je ne samo u studio nego i u
svoj svakidašnji životni prostor.
– Teoretski, to je od prvog dana bilo u našim
glavama. Uvijek smo smatrali da je najbolje imati vlastiti studio, jer
za svakog je glazbenika najvažnije da skladanje pjesama može zadržati
odvojenim od bilo čega drugog – rekao je multiinstrumentalist
Richard Reed Parry uime grupe.
Dobro, ali – crkva?
Usprkos svim hvalospjevima i medijskoj pozornosti, Arcade Fire nakon
objavljivanja albuma prvijenca “Funeral”
još nisu bili poznati i slavni među širokim
masama. Nisu ni bili usmjereni na ganjanje komercijalnog uspjeha i
potvrde.
Međutim, taj sedmeročlani ansambl grandioznog zvuka, u koji spaja
zarazne pop melodije, besprijekorne simfonijske aranžmane i prekrasne
avangardne disonance, nježnu sofisticiranost i upravo katarzičnu
agresiju, od samog je početka bio velik i važan iako je po duhu i
karakteru bio i ostao mali i neovisan. Oba albuma financirali su sami,
zadržali prava na sve master snimke i precizno se dogovorili o svakoj
točki licencnih ugovora o distribuciji svoje glazbe s etiketom Merge u
Americi i s Universalom za Europu.
– Ideja da bi netko drugi posjedovao plodove samo
našeg truda potpuno je luda, nema šanse
– odbrusio je Win Butler, dvometraš rođen u
Teksasu koji je u bandu glavni vokalist i vodeća autorska snaga.
Win je svirao po tipičnim indie rock bandovima dok nije upoznao Regine
Chassagne, prognanicu s Haitija koja se bavila srednjovjekovnom glazbom
i jazzom. Ona je ubrzo postala njegova glavna kreativna suradnica, a
nešto kasnije, zapravo samo mjesec dana prije izlaska
“Funerala”, i supruga.
S ostatkom banda, upotpunjenim multiinstrumentalistima iz
najrazličitijih glazbenih backgrounda, Arcade Fire postao je
nesvakidašnja koncertna atrakcija. Spektakularnim nastupima
tijekom kojih su se njihove pojedinačne energije stapale u uzbudljivu
masu bogatu teksturama i melodijama, ipak uvijek ostavljajući dovoljno
mjesta pop senzibilitetu, grupa je vrlo brzo prešla iz malih
klubova u veće, iz većih u još veće prostore...
Snimljen za smiješnu svotu od 10.000 dolara,
“Funeral” se prodao u više od pola
milijuna primjeraka diljem svijeta, a “Neon Bible”
taj će rezultat sasvim sigurno i nadmašiti. Album je
snimljen golemim dijelom bez “sigurnosne mreže”
digitalne tehnologije: članovi su svirali uživo na crkvenoj pozornici i
snimali na analognu vrpcu zadržavajući intenzitet live izvedbe od
početka do kraja svakog studijskog sessiona.
– Pokušavamo izvući najbolje iz obiju metoda: iz
intelekta kojim se koristimo pri aranžiranju, kao i iz spontanosti
kojom je jedino moguće održati energiju – priča Ru00E9gine. U
skladu sa svojim neovisnim duhom, sami su i producirali “Neon
Bible” jer kažu da su ionako točno znali što žele
dobiti i kako zvučati, pa je i opet najbolje bilo osloniti se na
vlastite snage...
Kako je jedan od najboljih bendova postao i jedan od najvećih
Arcade Fire - vatra u ušima
