Lorenz Christoph Mizler utemeljio je 1738. u Leipzigu Društvo glazbenih znanosti sa svrhom da okuplja odabrane i najizvrsnije umove kojima su umjetnost, filozofija, teologija, matematika i ostale znanosti predstavljali jedinstvenu i nedjeljivu cjelinu. U baroknoj protestantskoj Njemačkoj to nije bila samo intelektualna razonoda, nego svjetonazor obilježen neprestanom težnjom prema savršenstvu. Telemann je učlanjen već 1739., ali Johann Sebastian Bach godinama je oklijevao. Pustio je ispred sebe i velikog Händela i nešto manje značajnog Grauna, najvjerojatnije zato da bi 1747. postao baš četrnaesti član tog elitnog društva. Zašto mu je taj broj bio toliko važan? Zato što je četrnaest zbroj numeroloških vrijednosti slova njegova prezimena. Kao pristupni rad, kakvim se morao predstaviti svaki novi član, Bach je skladao znamenite kanonske varijacije na temu božićnog koralnog napjeva "Vom Himmel hoch, da komm ich her" (BWV 769). U posljednjem taktu te monumentalne orguljske studije kontrapunkta, u srednjoj dionici raskošnog buketa orguljskih tonova, skriven je autorov potpis, tek pri čitanju partiture vidljiv diskretan vez od četiri note: B-A-C-H.
Sve je to samo jedna od brojnih priča o Bachu i tek jedno iz zadivljujuće bogate riznice remek-djela koje su Ante Knešaurek i Pavao Mašić odsvirali na 17 koncerata, od 11. travnja 2010. do 8. siječnja 2012., na orguljama zagrebačke isusovačke bazilike Srca Isusova. A k tomu su još o svemu tome ispisali i čitavu knjižicu u popratnim komentarima. Sve to na vlastitu inicijativu, bez lipe honorara i sukladno uobičajenoj Bachovoj posveti, samo Bogu na slavu.
Preksinoćnji posljednji koncert pod naslovom "Misterij Božića" Knešaurek je počeo zvučnim slapovima i kaskadama Preludija i fuge u C-duru (BWV 547) te nastavio s adventskim i božićnim koralnim preludijima iz Bachove Orguljske knjižice. Mašić je svoju polovicu otvorio Pastorellom u F-duru, nastavio koralima iz zbirke Kirnberger, a završio upravo s gore opisanim Bachovim notnim potpisom.
Dok je crkvu još oblijetala jeka grmljavine zadnjeg akorda, ozareni orguljaši zadovoljno su jedan drugom stisnuli ruku, a onda sišli do oltara, trijumfalno prolazeći između krcatih klupa, obasuti više nego zasluženim ovacijama. Na pameti im je bio odmor, ali i imena Francka, Regera i Messiaena. Blago crkvi, gradu i zemlji koji ih imaju.
Decki, bravo I hvala!