Trideset pet godina nakon što je punk odjeknuo kao uvreda srednjoj struji, danas je ugrađen u sve oblike umjetnosti i kao takav već odavno boravi u muzejima. Jedan je od takvih primjera i trodnevno predavanje Petera Lovšina, pjevača slovenske grupe Pankrti, inače diplomiranog novinara, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti gdje je držao radionice pop-arta.
- Kada smo počeli s punkom sigurno nismo mislili da ćemo ovdje završiti - smijući se kaže Peter Lovšin. - I sada bih, priznajem, radije održao koncert u Kulušiću, ali Kulušića više nema. Sve je to dio rock\'n\'rolla, koji \"nikada nije imao budućnost\", ali sad vidimo da ima svoju prošlost.
Na pitanje kakva je pak sadašnjost rocka, koji je izgubio društvenu snagu i iskričavost, Lovšin dijagnosticira neuralgične točke:
- Znam da ima puno dobrih sastava, ali glazbeni biznis sada vode ljudi koji uopće ne vole i ne poznaju glazbu. Mislim da je po tom pitanju situacija u Sloveniji i Hrvatskoj dosta slična - osim na nacionalnim radijima, nema više pravih urednika, sve su to neki PR-ovci, menadžeri koji godinama puštaju istih 300 pjesama, isforsiranih u Njemačkoj ili ne znam gdje... Isto je i s televizijama u rukama stranih vlasnika. Svi znamo puno više o Brooklynu, o dilerima drogom u New Yorku i L.A.-u, ili o nekim njemačkim četvrtima, nego što smo upoznati sa životom u lokalnim sredinama ili s relevantnim svjetskim art programima. Danas je medijski prostor, tobože, puno otvoreniji nego nekada, a zapravo vidimo da je potpuno sužen. U socijalizmu su postojale zabrane, ali u kapitalizmu je sve nepoželjne pojave puno lakše eliminirati.
Kako Lovšin objašnjava da su mnogi u vrijeme socijalizma \"Bandieru rossu\" u izvedbi Pankrta doživljavali kao parodiju, a danas na tulumima ona ponovno dobiva prizvuk budnice?
- Ne volim reći da je to bila parodija jer je to fantastična pjesma s emocijom, ali je bila igra. Mi smo je odsvirali za pravo, ali bili smo anarhisti, pa se tu pjesmu možda doživljavalo i na drugi način jer joj mladi u socijalizmu više nisu vjerovali. No iako ni komunizam sada ne treba gledati kroz ružičaste naočale, novi je kapitalistički sistem takav da je ona opet postala uvjerljiva. To je snaga pjesme, gitare i bubnjeva, rock\'n\'rolla... Da je pjeva neki akademski zbor u Vatroslavu Lisinskom, sigurno ne bi bila ni blizu tako jaka.
sve je to istina..ali je onda i sve jasnoo.. ko to tamo peva:))