A gdje su mravi? – pitamo austrijskoga umjetnika Petera Koglera, čija se velika izložba 18. prosinca otvara u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Ne pitamo bez razloga za mrave: na medijskoj fasadi MSU dugo smo gledali snimku golemih, uvećanih mrava koji su hodali paralelno s prometom na cesti uz MSU. To se toliko svidjelo prolaznicima da su često nazivali MSU i pitali zašto nema više Koglerovih mrava na fasadi. No Kogler je opet u Zagrebu:
– Sada se na medijskoj fasadi kreću golemi bijeli štakori u pravilnoj formaciji i opet paralelno s ulicom i prometom. I njih kao i mrave Kogler smatra fascinantnim, visoko organiziranim bićima. Oni su jedna od četiri cjeline koje čine izložbu – kaže nam.
Vizualna pustolovina
Kompjutorski su to generirani crteži životinja i iznevjeravaju pomisao da je kompjutorska umjetnost i svaka umjetnost vezana za elektroničke medije nešto što se događa u okviru malog ekrana računala. Koglera smatraju pionirom kompjutorski generirane umjetnosti. A najdojmljiviji su mu upravo monumentalni prostorni radovi u čijem ćemo svemiru i mi uživati do 20. veljače. Većina njegovih radova predstavlja vizualnu i fizičku pustolovinu za posjetitelja! Na ulazu nas čeka čak 30 metara duga crvena zavjesa s otisnutim apstraktnim mrežastim, vijugavim motivom. U finom rasteru dana je mreža vektora koji se umnažaju i šire, tumači nam Kogler.
Ulazi se potom u impresivan prostor s kompjutorski generiranom crno-bijelom projekcijom s osam laserskih projektora. Slike se okreću, dižu ili spuštaju, mijenjajući naš doživljaj prostora jer zapravo djeluju na fizičkoj razini! Na posjetitelje djeluje i zvuk čiji je autor Franz Pomassl čiji su art projekti – zvučni.
U sljedećoj se dvorani nižu motivi koje kustosica izložbe, ravnateljica MSU Snježana Pintarić naziva superznakovima Petera Koglera – to su motivi žarulje, mrava, ljudskog mozga... Kontrapunkt im čine kolaži s enormnom količinom verbo-vizualnih informacija, sa svime čime smo danas zapravo zatrpani.
Tu je naposljetku velika dvorana posve obložena poznatim Koglerovim motivom biomorfnih cijevi u crnoj boji na bijeloj podlozi. Pod, zidove i strop prekrio je uvećanim cjevastim motivima koji nas doista uvode u vizualni "virtualni labirint"
– Cijevi su moj umjetnički vokabular već desetljećima. Čovjek se intuitivno odlučuje za svoje umjetničke motive, a kad dugo radite s njima, počnete razumijevati njihova podznačenja. Ima to, dakako, veze s komunikacijom koja se čini poput sustava cijevi koje nas povezuju. Mogu biti shvaćene i kao optički kabeli ili kao cijevi u ljudskom tijelu, ili kao čovjekove moždane vijuge – kaže nam Kogler podsjećajući da taj motiv, naravno, nalazimo i u povijesti umjetnosti, na primjer kod francuskoga slikara Fernanda Légera...
Krv je prštala
Kogler je rođen 1959. u Innsbrucku, gradu koji je u nas poznat po skijaškoj skakaonici. No on je bio umjetnički tip pa je već sa 20 godina izlagao u jednoj galeriji.
– Sve je ipak bilo jako sportski, ali zato što su tih godina u umjetnosti dominirale konceptualna umjetnost i performansi. Moja se izložba zvala "Petminutna izložba". Dubio sam na glavi u jednom vjedru. Ne, nije vjedro bilo puno vode, nego zemlje, a ja sam glumio palmu. Smatrao sam to vrlo ozbiljnim radom. Bila je to reakcija na bečki akcionizam gdje se klalo na sceni, a krv je prštala, gdje se potom slikalo krvlju pa sam htio malo olabaviti ozbiljnost svega toga... – kaže nam. Otada je triput izlagao na venecijanskom bijenalu, dvaput na Documenti u Kasselu; bio je profesor na bečkoj Akademiji likovne umjetnosti, a sada predaje u Münchenu...
Na pitanje kakva je slika današnje umjetnosti kaže:
– Postoji puno slika, a ne jedna vladajuća paradigma. Najzanimljiviji su jaki individualci, za razliku od 70-ih kad je prevladavao velik pokret. Sada je svakako zanimljivo ono što se događa na zapadu Europe, ali i ono što se radi u Aziji. Ugrožava li to europsku umjetnost? Nemojmo govoriti u vojnim terminima. Umjetnost uvijek živi od utjecaja! – jasan je Kogler.
>> Od mljekarice Marice do odgovornog Ljubičića i rock 'n' rolla
>> Na izložbi u MSU i radovi koje iz New Yorka nisu puštali od 1963.
