– Mi slikari živimo u svojoj samoći i radimo ono što nas zanima. Primijetio sam da možda i dulje od slikara žive dirigenti, vjerojatno zato što, osim što rade ono što vole, stalno mašu rukama pa gimnasticiraju. Šalu na stranu, doista me fascinira činjenica da su i jedan Tizian i Michelangelo živjeli do 90. godine u renesansi, bez liječnika i današnjih lijekova. Vjerojatno su tu u pitanju posebne genetike, ali i posvećenost pravom poslu tu je veliki blagoslov. Kad sebe nađeš u nečemu, to djeluje i na um i na tijelo. Tako i ja ne kanim stati, netko drugi već će reći: "Stop" – kazao je prije dvije godine u razgovoru za Večernji list čuveni slikar Đuro Seder.
A u ponedjeljak je došao taj trenutak, netko drugi rekao je "stop" i u 95. godini napustio nas je jedan od najcjenjenijih hrvatskih umjetnika, akademik, gorgonaš, pjesnik i intelektualac. Rođen u Zagrebu 1927. godine, u ranoj se dobi zarazio umjetničkim virusom i utuvio si u glavu da će upisati Akademiju. Njegovu obitelj, u kojoj umjetnika nije bilo, brinulo je najviše da – ne ostane gladan. Uspio se, na koncu, izboriti da živi od slikanja, ali na samim je počecima prošao i tu fazu umjetnika, u gladovanju. Te su mu 60-e godine prošlog stoljeća, kada je postao otac, a on i supruga bili u teškoj financijskoj situaciji i bez svog krova nad glavom, bile najteži period u životu. Ipak, ni tada nije prestajao slikati kad god je stigao, žrtvujući i san. Tako je nastavio i do kraja života, uza sve druge poslove koje je radio da si priskrbi egzistenciju. Na Akademiji slikarstvo je specijalizirao kod velikog Martina Tartaglije, kojeg je godinama kasnije opisivao kao velikog slikara, ali i predivnog čovjeka, ugodnog, pametnog, tolerantnog, ali i strogog. No, iako možda malo manje slavan, njemu je još važniji učitelj bio Antun Mezdijić, u čijoj je klasi završio studij, kao učitelj koji ga je upoznao s kolorizmom i s Cézanneom... Nakon studija radio je i kao tehnički urednik i grafički dizajner u časopisima i poduzećima poput Jugoslavenskog radija, ilustrirao knjige, bavio se grafikom, ali i, malo je poznato, pisao poeziju. Tako mu je, 1978. godine, tiskana i zbirka "Otac iz lonca", ali slikarstvo je ipak prevagnulo nad pisanjem. Zapamćen će ostati i kao jedan od osnivača kultne avangardne umjetničke skupine Gorgona, u kojoj je godinama djelovao s kolegama među kojima su bili i Julije Knifer, Josip Vaništa, Ivan Kožarić...
– Ne smije se pitati ni koji je bio cilj grupe, jer već to nije gorgonaški! Gorgoni je, među ostalim, bio cilj da cilja nema. Sve se radilo "anti". No nakon nekih sedam godina takvog lijepog druženja polako mi je postalo dosta. Bilo mi je dosta toga da se sve negativizira, bilo mi je dosta tog minimalizma do beskraja, želio sam nešto realizirati, napraviti nešto pravo, nešto što se čuje, nosi neku dramu, neku ljubav, nešto pravo – priznao je Seder, koji je nakon gorgonaške faze prihvatio vibrantnu poetiku "nove slike" pa se okrenuo i sakralnim motivima, po kojima je postao najprepoznatljiviji.
Na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu vratio se kao profesor 1981. godine, gdje je nedugo zatim i četiri godine služio kao dekan. Profesor emeritus postao je 2012. godine, a na Akademiji mu je ostao i atelijer, u koji je svakodnevno svraćao. Stigao bi oko podneva, u njega se zaključao da mu netko slučajno ne bi smetao i radio sve do noći, do zadnjeg dana živeći punim plućima, zaljubljen u život i slikanje.
– Ja beskrajno volim i život i svijet i postojanje. Živio sam u četiri države, doživio sam i proživio dva rata i još na ovom trusnom terenu, na kojem se sastaju istok i zapad i tri vjere, bilo je svega i svačega u mojem životu. Ali nisam se oko toga puno brinuo, u svim sistemima najvažnija mi je bila moja umjetnost – uvijek je iskreno ponavljao Đuro Seder.
Od našeg umjetničkog velikana oprostit ćemo se u četvrtak 5. svibnja u 11.45 sati na ispraćaju na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Veliki umjetnik. Počivao u miru. Nasljednika teško da će biti.