Kada zbog mnogo mlađe žene pukne dugogodišnji brak, na vidjelo izlaze mnogi problemi, počevši od onih materijalne prirode, jer saznajemo da par nije bio vjenčan, što u svijetu SAD-a znači da ostavljena supruga ostaje “kratkih rukava”, a ne odlazi s polovicom cjelokupne imovine. No, u toj i takvoj životnoj situaciji na vidjelo izlazi onaj ključni problem, a to je potpuni nedostatak komunikacije. Upravo tom temom bavi se Susan Harrison (objavljivala je pod pseudonimom A. S. A. Harrison), kanadska spisateljica i psihoterapeutkinja u svom romanu “Opasna šutnja” (Znanje, urednica Bojana Franić, prijevod Miloš Đurđević, 89 kuna).
Priča teče na dva paralelna kolosijeka, čime je još jače naglašena teza da su to ljudi koji žive jedno uz drugo, ali nipošto u zajedništvu. Na jednoj strani te priče je žena, na drugoj muškarac, a ono što najviše zapanjuje, i u čemu je čar ove knjige, jesu sjajni i uvjerljivi dokazi kako dvoje ljudi zajedno može proživjeti dvadeset godina a da se uopće na poznaju. Svaki od glavnih junaka ove knjige živi u nekom svom (podosta iracionalnom) svijetu, a uspješan i lagodan zajednički život koji su stvorili zapravo je građen na iluzijama. Oni jedno drugo čak i ne uzimaju zdravo za gotovo, već svoje životne odluke temelje na onom što zamišljaju da postoji u glavi partnera.
Harrisonova to sjajno opisuje, očito koristeći se svojim profesionalnim znanjem psihoterapeutkinje i upravo su to najdojmljivije stranice romana, kojima čitatelja tjera da preispituje neke svoje odnose.No, zbog iluzija u glavama junaka ove priče, kada stvari krenu nizbrdo, rušilačka snaga njihova odnosa, utemeljenog na krivom tumačenju drugog, postaje prava lavina. Ona koja će na kraju dovesti i do naručenog ubojstva, ali ne i do kazne koja će sustići pravog krivca.
Susan Harrison u ovom romanu zapravo donosi dva sjajna portreta: muškarca i žene izgubljenih u suvremenom svijetu, koji se ponašaju kao da je univerzum sazdan samo zato da bi njima u tom svijetu bilo dobro i ugodno. Zbog te su lakoće življenja doista spremni na sve, od samozavaravanja do angažiranja plaćenih ubojica. Na žalost, roman ima i svojih slabih strana. Primjerice, epizoda posvećena testiranju na AIDS uistinu je nepotrebna jer stvoreni kaos dovoljno je velik i bez prijetnje bolešću koja nosi društvenu stigmu. Toga je očito bila svjesna i sama autorica, koja tu dilemu i usputno razrješava, no zbog tih slabijih “karika” u ovoj zapanjujućoj priči roman gubi i na ritnu, ali i na uvjerljivosti. Šteta, jer dobra je slika duboko poremećene muško-ženske svakodnevice.