Zoran Malkoč glas je neke druge Slavonije! Galaktičkim razdaljinama odijeljen od one lakonotne u kojoj, uz idilične ravnice sa žutim žitnim poljima, poziraju vesele snaše i raspojasani bećari. Malo bliži onoj nostalgično-melankoličnoj urbanoj slici Slavonije kakvu njeguju pripadnici propulzivnoga osječko-vinkovačkoga književnoga kruga (s pretežno zagrebačkim adresama) hrvatske proze (od Rizvanovića do Rešickoga, od Nuhanovića do J. Matanović), ali opet posve druge intonacije, sav – na svoju ruku! Žestok i opor, blag i humoran istodobno!
Malkoč (1967.) nije iz slavonske metropole, nego iz slavonske provincije, bio je dragovoljac u Domovinskome ratu, vodi antikvarijat u rodnoj Novoj Gradišci... Biografski podaci nimalo nevažni za Malkočev dosadašnji prozni opus u kojem su jedan roman, priča pobjednica s lanjskoga Večernjakova natječaja i upravo objavljena zbirka priča «Groblje manjih careva» (Profil, ur. Roman Simić Bodrožić).
Ratno i poratno iskustvo života u obranjenoj, ali degradiranoj slavonskoj polururalnoj-poluurbanoj postapokaliptičnoj zbilji, uz ljubav prema knjigama i književnosti, odredili su tematiku i izričaj Malkočeve proze. Napučio ju je svakovrsnim bizarnim likovima, čudacima i marginalcima, luzerima i razbijačima, mrtvima koji ipak žive, živima koji imaju «vraški talent za umiranje», ljudima koji su natjerani bijedom da postanu zvijeri i životinjama koje poput ljudi pronose poruke, a s njima su u istoj (ne)spojivoj koloni stvarni pisci poput Dostojevskog i Harmsa, Marinkovića i Dežulovića (čak i sam Malkoč u autoreferencijalnim duhovitim spominjanjima vlastita romana i antikvarijata) ili pak književni likovi... I, začudo, sve dobro funkcionira u toj prozi silne energije i neodoljive privlačnosti.
Kao kakav slavonski izdanak magičnoga realizma, Malkočeve priče nekako su – stvarno nestvarne! Premda su toposi geografski prepoznatljivi, a likovi puni lokalnoga kolorita (u dijaloškim dijelovima priča osnaženoga odlično prenesenim idiomom i kolokvijalnošću sredine u kojoj žive), ipak je posrijedi posve iskošen pogled na zbilju u kojoj krajolici i ljudi postoje kao posve neobični duhovni, mentalni, unutarnji svjetovi. A u njima je sve moguće! Jer, Malkoč ima književne moći da i čitatelja uvede u svoje izmaštane predjele i približi ga svojim fantastičnim (anti)junacima. Kao i u naslovu zbirke, i kroz dobar dio priča (u kojima se opetovano pojavljuju isti likovi, pa knjiga čak funkcionira i kao labavo ulančan roman) provlače se ključne riječi: car, kralj, šampion, pobjednik. Efekt začudnosti time je ironijski pojačan, jer Malkočevi su rubni ljudi miljama daleko od tih titula, premda većina od njih sa stanovitom superiornošću i u posvemašnjem bezizlazju zadržava svoje osebujno, pomalo iščašeno, ali ipak – dostojanstvo. «Nema za nas dobrih vijesti», rezignirano će Malkočev lik. Pojava Malkočeve zbirke za novu hrvatsku prozu, naprotiv, može biti samo – dobra vijest!
