Saša Filipenko bjeloruski je književnik koji poput svoje sunarodnjakinje, nobelovke Svjetlane Aleksijevič, piše na ruskom jeziku. Edicije Božičević (koje objavljuju i knjige bjeloruske nobelovke) ove su godine hrvatskim čitateljima ponudile roman Saše Filipenka “Crveni križ” koji je s ruskoga jezika preveo Kristijan Poklečki, a uredio Josip Ivanović. Dobrodošlo upoznavanje s novom i relativno mladom nadom bjeloruske literature (Filipenko je rođen 1984. godine u Minsku) nakladnik je uvrstio u biblioteku s doista odlično izabranim imenom: Rabljeno doba. Jer doista, Filipenko piše o rabljenom dobu i rabljenim ljudima, a na mahove njegova proza podsjeća na onu slavnije Aleksijevičke, posebno kada citira dokumente Međunarodnog Crvenog križa o nestalim ili zarobljenim vojnicima sovjetske armije u Drugom svjetskom ratu. Glavni su mu likovi mladi Aleksandr koji se nakon ženine smrti s tromjesečnom kćerkicom odluči preseliti u rodni grad Minsk gdje kupuje stan i upoznaje susjedu, ostarjelu Tatjanu Aleksejevnu koja boluje od Alzheimerove bolesti. Srdačna i srčana Tatjana rado se upoznaje s pristojnim tridesetogodišnjakom te mu u kratkim crtama, dok je sjećanje još služi, prepričava svoj burni život koji je iznimno kondenzirana, ali zato nimalo manje tragična povijest sovjetskog društva i sovjetskih patnji.
Tatjana Aleksejevna, rođena na Zapadu, koju zaneseni otac opijen idealima vraća u revolucionarnu Rusiju u vrijeme Drugog svjetskog rata, te klaonice koja je započela neprincipijelnim i danas već zaboravljenim paktiranjem Staljina i Hitlera, ostaje bez supruga Pavkova, sovjetskog vojnika, a onda i bez kćeri Asje. Otjerana u logor kao izdajnica, jer joj se muž našao u njemačkom zarobljeništvu te je automatski proglašen izdajicom, što je onda obilježilo i čitavu njegovu obitelj, Tatjana Aleksejevna koja odlično zna strane jezike i radi za sovjetsko ministarstvo vanjskih poslova ne može spasiti svoje jedino dijete niti saznati što se točno dogodilo s njenim mužem. Ona je tek jedna u nizu gotovo bezimenih i nepreglednih žrtava Staljinova komunističkog imperija, ali u njoj ni pedeset i pet godina nakon rata nema mržnje, ljutnje, bijesa pa čak ni staračke čangrizavosti. Ipak, Tatjana Aleksejevna uz puno je truda utvrdila istinu i o suprugu i o kćeri, na čijem je grobu postavila i drveni križ iako se to nije smjelo. Desetljećima ju je mučila grižnja savjesti jer je prevodeći dokumente međunarodnog Crvenog križa o popisima sovjetskih zarobljenika maknula ime svog supruga te dva puta ponovila ime nekog nepoznatog Rusa. Aleksandr tek nakon Tatjanine smrti saznaje pravu tužnu istinu o tom Vjačeslavu Viktoroviču, zarobljeniku čija je sudbina mučila savjest nesretne Tatjane, nakon što se s njim susreo oči u oči. A ono što je saznao neće ga umiriti, samo će baciti novu sjetnu sjenu na njegovu dušu. Tatjanino samomučenje je, čini se, bilo uzaludno i usmjereno prema krivom čovjeku, ali ona to ionako nikada neće saznati. “Crveni križ” dobro je osmišljena saga u kojoj se isprepliće povijesna priča o sovjetskim sadističkim pogromima s onom suvremenijom, o tridesetogodišnjaku čija je supruga rodila dijete, malešnu Lizu, i to nakon vlastite smrti, zahvaljujući medicinskim aparatima koji su Lanine vitalne organe održavali na životu. Majčin mozak je umro, ali svi procesi u organizmu umjetno su kontrolirani i poticani sve do uspješnoga carskoga reza...
Saša Filipenko “Crveni križ” je napisao obzirno, nježno, ali bez ekstatične patetike, vodeći čitatelja preko brojnih povijesnih brzaca do, uvjetno rečeno, sretnoga kraja. Nije uljepšavao situaciju, ali ni likovao nad bizarnim likovima i brutalnim iščašenjima sovjetskoga komunizma koji kao da i dalje živi u Lukašenkovoj Bjelorusiji u kojoj Staljinove žrtve još nemaju pravo na dostojanstveno odavanje počasti i na istinu. “Ne mučite ljudsku dušu” jednostavan je zapis koji je Tatjana Aleksejevna poželjela da joj susjed Aleksandr upiše na nadgrobni križ. I on je to učinio, ne samo za njezinu, nego i mnoge druge duše.
