Nakon gotovo deset godina David Bowie snimio je novi studijski album „The Next Day“ i dobio ekstatične kritike, koje možda više pokazuju koliko ljudi poput njega nedostaju danas u glazbi nego što govore o samom albumu. To ne znači da album nije vrijedan većine izrečenih pohvala, ali dojam je da ga je velik dio kritičara spreman dizati u nebesa na uštrb svega što je Bowie radio od 1980-ih naovamo. A to nije fer. Jer, ako se još možemo složiti da je u 1980-ima Bowie previše počeo glumiti Eltona Johna (premda je „Let’s Dance“ odličan album), olako se prelazi preko činjenice da je u drugoj polovini 1990-ih Bowie radio albume („Outside“ i „Earthling“) kroz čiji su se taloge mraka, trip-hopa, industrijskog rocka, drum’n’bassa i drugih elemenata neki probijali malo teže, ali u toj je fazi umjetnička strana njegova karaktera bila jednako naglašena i originalna kao u bilo kojoj drugoj od njegovih glasovitih faza.
Najznačajnija je novost u odnosu na prošla dva ili tri albuma da se na „The Next Day“ Bowie puno otvorenije, nekada potpuno autoreferentno naslanja na vlastitu prošlost. Počevši od omota koji je „prerađeni“ album „Heroes“, Bowie i producent Tony Visconti krcaju album glazbenim referencama za marljive popisivače kameleonove imovine.
Uvodna pjesma „The Next Day“ po gitarskom zvuku kao da je skinuta sa „Scary Monsters“, „helijski“ vokali u „If You can See Me“ oživljavaju psihodelične trenutke „Hunky Dory“ (ali i „Outside“), sentiš „Where Are We Now“, koji je kao uvodni singl mogao pogrešno navoditi na dojam o cijelom albumu, prati berlinsku fazu iz vremena „Station To Station“ itd. No, poigravanje „boljom“ prošlošću samo po sebi ne bi značilo puno da „The Next Day“ u odnosu na albume nakon kojih se povukao nema veći postotak iznadprosječnih pjesama. Dok su ne prethodnim albumima one zauzimale trećinu materijala, ovdje ih je dvostruko više – pritom mu jednako dobro stoje hitoidni i pamtljivi melodični komadi poput „Valentine’s Day“ kao i naslovi kojima ide prema art avangardi tipa „Love Is Lost“ ili „If You Can See Me“.
Ako je nešto mana, to je nedostatak originalnosti (u odnosu na njega samoga); sve ovo ipak kao da smo već čuli. U tom smislu nije se dogodilo veliko čudo, album kojim se Bowie vratio više se stilski naslanja na najbolje albume njegove karijere nego što im pripada. No, Bowieja je uvijek dobro imati među nama jer su s njim čuda i metamorfoze uvijek mogući.
Ocjena: 4/5
