Plant je danas najaktivniji, ali upravo mu podatak da je on Robert Plant iz Zeppelina otvara sva vrata i donosi najviše novca
Nekoliko tjedana prije nego što 30. srpnja pjevač Led Zeppelina Robert Plant stigne na koncert u pulsku Arenu, nekadašnji bend (opet) mu se našao na sudu. Ovaj put zbog pjesme „Stairway To Heaven“, ultimativne rock-balade s četvrtog albuma grupe iz 1971. godine, koja je, navodno, plagijat pjesme „Taurus“ grupe Spirit. Mogli bismo reći ništa čudno, s obzirom na to da su Zeppelini već proveli dosta vremena na sudu redovito gubeći parnice. I za to su platili podosta, što na sudu što u izvansudskim nagodbama.
Okupljanje za Live Aid
Predstečajna im nije bila potrebna jer riječ je o jednom od najbogatijih bendova čije su naklade i u reizdanjima starih albuma veće nego mnogim novim izdanjima. Spor oko pjesme „Stairway To Heaven“ drukčija je priča jer je riječ o grupi Spirit, s kojom su Jimmy Page i društvo iz grupe New Yardbirds, koji su kasnije postali Led Zeppelin, svirali još 1968. Čak i ako izgube sudski spor, to opet neće izmijeniti status koji Zeppelini imaju u povijesti rocka. Ne zato što je i Pablo Picasso rekao da „netalentirani posuđuju, a talentirani kradu“, nego – poslušate li „Taurus“, čut ćete koliko su bolju pjesmu Jimmy Page i Robert Plant napisali na temelju slične gitarske fraze s početka pjesme.
Zasigurno i zato što je Jimmy Page bio, ironično zvuči, kompletan glazbenik, izvrstan gitarist, autor, ali i aranžer i producent, koji je uz pomoć ostalih iz benda znao napisati dovoljno vlastitih teških komada.
Iako su se nakon smrti bubnjara Johna Bonhama 1980. godine nekoliko puta skupili na kraćim nastupima (Live Aid 1985., godišnjica diskografske kuće Atlantic 1989.), jedini pravi nastup Zeppelina bio je onaj 2007. u londonskoj O2 Areni s Jasonom Bonhamom na bubnjevima, sinom originalnog bubnjara. I, iako se tada nagađalo o mogućoj većoj turneji, a snimka s DVD-a „Celebration Day“ potvrđivala je da su u solidnoj sviračkoj formi, od dugoročnog povratka nije bilo ništa. Sve priče i moguće nade pokopao je nitko drugi doli sam pjevač Robert Plant, zbog čijeg su današnjeg, starijeg glasa na tom koncertu u O2 Areni za jedan ton morali sniziti sve stare pjesme, ali ujedno i vlasnik najstabilnije solo karijere od svih članova benda.
Doduše, basist John Paul Jones aktivan je producent i suradnik renomiranih imena poput Diamande Gallas, Seasick Stevea (s kojim ste ga nedavno mogli vidjeti na HTV-u u emisiji Joolsa Holanda…) ili supergrupe Them Crooked Vultures.
No, Robert Plant daleko je najaktivniji kao frontmen, vlasnik solidnih samostalnih albuma. Sve je počeo odmah nakon razlaza Zeppelina početkom osamdesetih godina s dva odlična samostana albuma „Pictures At Eleven“ i „The Principle Of Moments“, da bi poslije toga s vlastitim sastavom redovito svirao, pa i u Splitu na Prokurativama 2007., radio s vlastitim pratećim sastavom The Strange Sensation, surađivao s Alison Krauss na Grammyjem nagrađenom albumu „Raising Sand“ i mnogim drugima.
Ali, bez obzira na solidan samostalni rad, podatak da je to onaj Robert Plant iz Led Zeppelina i danas mu otvara najšira vrata te donosi najviše novca u ionako povelik kućni budžet koji je stekao upravo s Pageom i Zeppelinima.
No, kako je moguće da Zeppelinima do danas nije pala s glave kruna rodonačelnika heavy metala?
Zeppelini su bili vrhunski dizajniran proizvod u vremenima kad se tek počelo dizajnirati na svjetskoj rock-sceni, bend koji je radio – hitove, i to one jednostavnije, za masovnu publiku, s nezaboravnim gitarističkim rifovima, jasne i koncizne.
Svi, od Metallice do Aerosmitha i Bijelog dugmeta, na temelju slušanja Zeppelina počeli su se baviti glazbom i htjeli biti kao Jimmy Page. Pogrešno se smatra da je Bregović za bijelo odijelo čuo od Johnnyja Štulića. Naime, vidio ga je upravo na Jimmyju Pageu još sedamdesetih i već je tada držao gitaru spuštenu nisko prema koljenima, isto kao i Page.
Vinilni banket na reizdanju
Jimmy Page zadnjim reizdanjima albuma Led Zeppelina napravio je pravi vinilni banket. Objavljujući svakih nekoliko mjeseci po nekoliko albuma na 180-gramskom vinilu, napokon je uspio napraviti ultimativna izdanja stare glazbe za novo doba. Povratak analognom i prirodnom zvuku pokušavaju mnogi. Kako dostići stari, pravi, „masni“ i uzbudljiv zvuk glazbe koji im je nova tehnologija oduzela, pitanje je kojim s bavi puno njih.
Ako ste gledali dokumentarac „It Might Get Loud“, vidjeli ste da se Jack White druži s Jimmyjem Pageom, a ovaj kod kuće sluša ploče na gramofonu. Ima i razloga, jer upravo je on zadnjih godina s reizdanjima albuma Zeppelina napravio najveći posao i još jednom podignuo spomenik samom sebi i grupi. Balon cepelina očito nije pukao ni 36 godina nakon razlaza sastava.
>> U dokumentarcu o bendu Guns N´Roses obrada 2CELLOS
Pa kada dobro promisli, Planet a i svi veliki "kompozitori"