Istraživanje objavljeno početkom mjeseca u očaj je bacilo svjetsku
diskografsku industriju koja ionako već dugo životari “na aparatima” te
otkrilo ono što već gotovo svi znaju, ali neki ne žele reći: ilegalni
download glazbe toliko je raširen i ukorijenjen među korisnicima
interneta da se njime koriste već iz čiste navike, čak i kada istu
stvar mogu potpuno legalno i besplatno dobiti na drugom mjestu...
Podaci koje je prikupio i objavio britanski ekvivalent ZAMP-a, odnosno
udruga koja se brine za zaštitu autorskih prava glazbenika, na
konkretnom slučaju Radioheadova “In Rainbows” pokazuju pravo stanje
stvari.
Iako se album mogao besplatno skinuti sa službene internetske stranice
grupe, većina ljudi nabavila ga je ilegalno, preko online servisa za
razmjenu datoteka: već prvog dana tako ga je skinulo 400.000 ljudi samo
u Velikoj Britaniji, a tijekom prvog mjeseca taj se broj popeo do 2,3
milijuna, što uvelike nadmašuje broj legalnih downloada preko web
stranice grupe.
Ako je takav slučaj bio s Radioheadom, možete samo zamisliti koji je
omjer ilegalne i legalne distribucije glazbe kada je riječ o albumima s
“normalnom” cijenom... “Pokazalo se da suzbijanje piratstva nije put do
uspjeha, moramo se prestati boriti protiv onoga što publika želi”, piše
u izvješću koje nedvojbeno ističe “bijelu zastavu”. Duh je odavno
pušten iz boce – previše ljudi već je naviknuto na neizmjerno popularne
servise za razmjenu datoteka i ne pada im na pamet platiti za nešto što
mogu dobiti besplatno i jednostavnije...
Svakom imalo razumnom biću mora biti potpuno jasno da glazba ne može
biti posve besplatna. Ako vaš omiljeni band uloži golem trud, vrijeme i
novac da snimi album koji će vas oduševiti i za to ne dobije nikakvu
financijsku kompenzaciju, neće to više moći raditi iz pukog entuzijazma
i navale kreativnog nagona.
Glazbenici valjda zaslužuju dobiti nešto zauzvrat, ne samo veću zaradu
od koncerata i novac od glazbe koju će eventualno prodati za reklame.
Međutim, problem je u izdavačkim kućama i njihovu zastarjelom poslovnom
modelu. CD-i se prodaju po doista previsokim cijenama od kojih samim
glazbenicima ostaju doslovce “mrvice”: Radiohead su pustili fanovima da
sami odrede koliko žele platiti (makar i ništa) i svejedno su od “In
Rainbows” zaradili znatno više nego od ijednog drugog albuma, jer novac
je išao direktno njima.
Tako su posve razgolitili diskografsku industriju koja uporno odbija
prihvatiti stvarnost u kojoj njezina posrednička funkcija ubrzano
postaje gotovo suvišna ili svedena na puno uže okvire: naravno, nosači
zvuka uvijek će se prodavati (Radiohead su čak i samo fizičkim izdanjem
osvojili i britansku i američku top-listu!), ali pojavom downloada
izgubili su primarno mjesto u distribuciji glazbe.
Besmisao tradicionalne industrije pogotovo je razvidan u zemljama poput
Hrvatske u kojima su glazbeni mediji nepostojeći ili slabo razvijeni, a
izdavači vrlo nepouzdani i nikad se ne zna kada će određeni album
dobiti u distribuciju, ako ga uopće dobiju.
Općepoznata je stvar da Hrvati više od 90 posto glazbe nabavljaju
ilegalno, a u CD shopove velik broj njih zalazi jedino da kupi kartu za
neki koncert – ipak, sve se zna i svi sve imaju. Što će raditi
prosječno informirani glazbeni fan sa solidnom internetskom vezom?
Preko prijatelja ili nekog glazbenog sitea čut će za nekog zanimljivog
novog izvođača, otići će na MySpace ili službene stranice i poslušati
pokoju stvar, pogledati spot ili live nastup na YouTubeu, posjetiti
npr. Wikipediju za osnovne informacije o bandu i diskografiji, možda i
DidItLeak da vidi je li novi album već “procurio”, eventualno još
pročitati kakvu recenziju ili tekst na stranicama nekog od mnogobrojnih
glazbenih magazina ili blogova...
I što, onda će se zaputiti u CD shop da pita kada će taj album stići?
Naravno, ne – samo će dvaput kliknuti na Soulseek, BitTorrent ili čime
se već služi, utipkati naslov koji ga zanima i jednostavno uzeti što mu
treba. Nekiput mu se čak za neku pjesmu neće dati pretraživati CD-e
koji mu stoje na polici – radije će se poslužiti netom, jer tako je
jednostavnije i brže.
Kao što se pokazalo na spomenutom primjeru “In Rainbows”, besplatnost
nikako nije jedini razlog zašto se ljudi koriste file-sharingom. I zato
ga je nemoguće pobijediti.
Što se onda može učiniti za spas glazbe? Postoji zamisao koja zvuči
sasvim razumno i ostvarivo, ali nikako ne odgovara industriji jer bi
glazbu uvelike oslobodila njezinih okova. Ona se odnosi na
legaliziranje file-sharinga i uključivanje mjesečne pretplate za
neograničen pristup glazbi u pakete ponuđača internetskih usluga, kao
što je danas uključen web ili e-mail prostor.
Glazba bi na taj način postala “komunalija”, a novac bi se vraćao
direktno izvođačima razmjerno popularnosti njihovih djela, slično kao
što danas dobivaju tantijeme od izvođenja na radiju i televiziji.
Izračunato je da bi već i mjesečna pretplata od samo 3 eura, kada bi se
uvela na području cijele Europske unije, u kombinaciji s prodajom
fizičkih izdanja za one koji ih žele imati, donijela izvođačima veći
profit nego što im danas osiguravaju diskografske kompanije...
FREE DOWNLOAD
Budućnost glazbe: Sloboda ili smrt
