Britanski novinar Adam Higginbotham prije dvije godine objavio je knjigu “Ponoć u Černobilu” s podnaslovom “Neispričana priča o najvećoj svjetskoj nuklearnoj katastrofi”. Knjiga je dobila niz nagrada, prevedena je na dvadesetak jezika, pa i na hrvatski (Ruđer Jeny i Marija Perišić). Ovu intrigantnu i nevjerojatno aktualnu knjigu objavilo je Znanje pod uredničkom paskom Silvije Sinković. Tema černobilske katastrofe posljednjih je godina sve prisutnija u javnosti. Za to je zaslužna istoimena HBO-ova televizijska serija, ali i puno mlađa knjiga nobelovke Svetlane Aleksijevič “Černobilska molitva”, koja je prevedena i na hrvatski jezik.
Aktualnosti teme pridonose planovi brojnih država da u zelenom ratu protiv ugljena i nafte grade nove nuklearne elektrane. Kako bi se među tim državama vrlo lako mogla naći i Hrvatska (planirani drugi blok Krškog), nije zgorega da ljudi pročitaju ovu nevjerojatno minuciozno ispričanu priču o tome kako je negdašnja sovjetska vlast gradila, održavala i reagirala na totalnu katastrofu u monumentalnom nuklearnom energetskom postrojenju u Černobilu od četiri reaktora. Higginbotham je, uz puno stručnih izraza i opisa koji su laiku prilično nerazumljivi, ali su potrebni zbog autentičnosti knjige, napisao roman ne samo o havariji nego i o ljudima kojima se ta havarija dogodila i zbog koje su mnogi imali teške, pa i najteže posljedice. Knjiga ima na desetke likova. Neki su od njih heroji, što se naročito odnosi na požrtvovne vatrogasce, ali i sovjetske vojnike i oficire, koji su pokušali učiniti nemoguće pa su konvencionalnim sredstvima pokušali ugasiti požar u stradalom reaktoru.
Neki su mogući zločinci, a tu autor prije svega misli na one koji su uporno zataškavali nesreću, ali i one koji su podržavali očito manjkav projekt gradnje nuklearnog pogona i njegovali ležeran odnos prema njegovim devijacijama. Poseban naglasak ipak je stavljen na one koji su bili na čelu elektrane kada je 26. travnja 1986. godine eksplodirao četvrti reaktor nuklearke jer se nisu do kraja poštovali očito sporni protokoli njenog održavanja. Među njima posebno mjesto s pravom ima direktor elektrane Viktor Brjuhanov, čovjek koji je ipak bio samo jedna karika u nizu čudnih kadrovskih odluka koje su donosili moskovski aparatčici osluškujući želje kremaljskih ostarjelih i nekompetentnih vođa u tehnološkom ratu protiv Zapada. I izazvali tragediju nemjerljivih razmjera. Higginbotham je intervjuirao preživjele černobilske svjedoke, kopao po otvorenim arhivima, iščitavao stare novinske tekstove, čitao neobjavljene i objavljene memoare, tuđa pisma i korespondenciju, ali i konzultirao se sa strukom. Plod svega toga je atraktivno prozno štivo koje je sačuvalo ljudsku dimenziju opisujući jednu od najvećih katastrofa u ljudskoj povijesti. Jer u pitanju nije samo Černobil i njegova okolica. Zbog černobilske havarije teško je stradala cijela srednja Europa, od Skandinavije do Crnog mora. Što će biti s razorenim reaktorom i danas je aktualno pitanje, jer su i tu moguća daljnja iznenađenja. Stoga na černobilsku katastrofu, nažalost, nije stavljena točka na i, jer je nuklearna energija dvosjekli mač još uvijek pun nepoznanica, pogotovo kada dođe do tako teških incidenata kao što je bio onaj uoči Praznika rada u Černobilu, koji je trebao biti ponos čitavog SSSR-a i omogućiti komunističkom imperiju velike količine prijeko potrebne električne energije.
Ova knjiga pokazuje nam i da je černobilska katastrofa najzornije navijestila kraj sovjetskog imperija i njegove moćne nomenklature. Vrijeme je to Gorbačova, koji se u toj černobilskoj katastrofi držao po strani, iskoristivši je za daljnju demontažu komunističkog surovog sustava i za odstrel starijih kadrova koji mu nisu bili skloni. Stoga je knjiga “Ponoć u Černobilu” i knjiga u kojoj se opisuje lagana smrt komunističkog imperija, koji svojim metodama nije mogao ukrotiti neukrotivo: nuklearnu energiju sa svim iskušenjima koje ona nosi sa sobom. No dogodila se nedavno i nesreća u japanskoj Fukushimi, pa oko procjene razloga zbog kojih nam se dogodio Černobil treba biti jako oprezan i objektivan, a ne ideološki ostrašćen. Stoga ne čudi da Higginbotham nije napisao crno-bijelu knjigu u kojoj je kristalno jasno tko su loši, a tko dobri dečki. Jer istina je uvijek negdje na sredini.
