Upravo objavljen album Leonarda Cohena “Thanks for the Dance” pripada nizu herojskih radova kojih smo se, nažalost, i previše naslušali, snimljenih u trenutku kad je autor znao da umire. No, niti ta turobna situacija ne umanjuje kreativne domete jednog od najvažnijih svjetskih glazbenika i pjesnika. Zadnji Cohenov album dolazi u nizu radova okupiranih temom smrti. Uz “Blackstar” Davida Bowieja iz 2016., godine u kojoj je umro i Cohen, predstavlja dojmljiv epitaf čovjeka koji je opjevao sve što se moglo, i do samog kraja, prema riječima njegova sina Adama Cohena, “radio kao u groznici”.
Dapače, Cohen se, duhovit i inteligentan kakav je bio, smrti nije bojao. Njegove riječi u posljednjem intervjuu New Yorkeru, mjesec dana prije smrti, bile su; “Imam posla za dovršiti, spreman sam umrijeti, nadam se da nije previše neugodno.” Iako je nakon židovskog odgoja prešao na budizam, “borio” se s religijama do kraja života, te “susretao Krista i čitao Marxa”, kako sam kaže u pjesmi “Happens to the Heart” koja otvara album, povezujući egzistencijalne konfrontacije do samog kraja.
Snimke koje je marljivo pripremao do pred smrt uobličene su u novi album “Thanks for the Dance” i predstavljaju završno poglavlje rada autora, čiji je tadašnji album “You Want it Darker” iz 2016. smatran njegovim posljednjim iskazom.
Do neke mjere “Thanks For the Dance” moguće je usporediti s još jednim sličnim projektom, albumom “An American Prayer” Jima Morrisona i The Doors, na kojem su preostali članovi Doorsa nasnimili glazbu na recitale koje je Morrison prethodno snimio u tonskom studiju. No, razlika je samo u tome što je Morrison tada imao 27 godina i bio u naponu snage, dok je Cohen, 50-ak godina kasnije, kao 82-godišnjak iza sebe imao kompleksniju ostavštinu i životnu situaciju.
Stoga se, za razliku od uobičajene mitologizacije mladosti na rock-sceni, “Thanks for the Dance” bolje uklapa među sumorne autorske radove poput zadnjeg albuma “Ghosteen” Nicka Cavea, posvećenog smrti Caveova sina, radove na kojima zreli, potpuno oformljeni ljudi, svjesni protoka vremena i smrtnosti, progovaraju o najbolnijim temama. Album je dovršen radnim postupkom kojim je Adam Cohen dovršio i posljednje snimke Leonarda Cohena, pozvavši u tonski studio slavne goste, Cohenove suradnike i poklonike. Javier Mas, španjolski majstor laúda, bio je član Cohenova pratećeg sastava na turnejama zadnjih osam godina, dok su se Beck, Damien Rice, Bryce Dessner iz domaćih miljenika The National, Feist, Richard Parry iz Arcade Fire, skladatelj Dustin O’Halloran, producenti Daniel Lanois i Patrick Watson, Stargaze orkestar, berlinski zbor Cantus Domus, te Cohenovi raniji suradnici Jennifer Warnes i Michael Chaves, uklopili kao dobro skrojena rukavica na ruku Cohenovih zadnjih radova.
Začudo, dekoracije zvuka, u kojima su se svi trudili da novosnimljena glazba ne smeta Cohenovu glasu – istaknutom poput svjetionika na mrklom, pustom otoku – funkcioniraju kao cjelovito albumsko djelo u devet pjesama, u nekim trenucima čak i prirodnije od ponekad nasilne elektroničke instrumentalizacije koja je pratila zadnju fazu Cohenova rada. Ako ste Cohenov duboki glas do sada mogli zvati “zagrobnim”, album “Thanks for the Dance” priredit će vam jedno radikalno, neistraženo iskustvo čovjeka koji hrabro stoji na pragu novog otkrića.
