Dok Hana Jušić i njeni suradnici slave u Veneciji, ekipa filma “Po čovika” nestrpljivo iščekuje današnju svjetsku premijeru svojeg djela u režiji Kristine Kumrić, nastalog po autobiografskim motivima scenaristice Maje Hrgović.
– Autobiografija je najzeznutija stvar koje se možete dohvatiti, to je lekcija koju vrlo rano svladate. Ispadne, na primjer, da komadi proze koji vjerno prenose neko proživljeno iskustvo “klapaju” i djeluju neuvjerljivo, a radnja koja je potpuno izmišljena djeluje autentično i prokrvljeno. Zato je “Po čovika” samo labavo naslonjen na priču o mojoj obitelji ‘91., kad mi je otac, pripadnik 4. gardijske brigade, zarobljen na dan pada Kijeva. Dva i pol mjeseca proveo je u Martićevu logoru, a film govori o danu njegova povratka – rekla nam je Maja Hrgović dodajući da je samo Franjo Dijak u ulozi oca, koji u filmu ne progovara ni riječ, gotovo kopija njezinog oca.
Dva stoljeća mira
U priči prema kojoj je film nastao očev povratak prikazan je kroz vizuru njegove kćeri, koja sve emocije u njihovu kompleksnom odnosu proživljava negdje duboko unutra, dok na van djeluje distancirano, na mahove čak okrutno. Tu je ulogu izvrsno odigrala mala Janja Avdagić.
– Film govori o iskustvu koje je univerzalno; o odrastanju, o tektonskim poremećajima bračnih odnosa, o načinima nošenja s traumom. Očekujem da će publika u Torontu vrlo dobro razumjeti sve te razine. Istina, blagoslovljeni su s dva stoljeća mira, ali nisu izolirani od svijeta u kojemu se u ovom trenutku vodi 370 oružanih sukoba – ocjenjuje Maja Hrgović koja primjećuje se Kanada intenzivno bavila posljedicama rata kad je otvorila granice izbjeglicama iz Sirije. U nizu slojeva ratnih trauma o kojima film “Po čovika” progovara, autorice se dotiču i krajnjeg oblika gubitka ljudskog dostojanstva, silovanja koje su doživjeli i brojni muškarci.
– O tome se ne govori, a slutim da nikad i neće. U tradicionalnom društvu poput našeg, povreda dostojanstva muškarca najveći je tabu. O silovanjima žena u ratu još i možemo govoriti, navikli smo, uostalom, na to da su žene česte žrtve. Ali ono što su u ratu prošli neki muškarci, društvo je brzo gurnulo pod tepih – primjećuje Hrgović. Film “Po čovika” ne zadire previše u to, kako kaže, konradovsko srce tame, samo u jednom bizarnom dječjem razgovoru izroni misao koja je tako strašna da svi ustuknu.
Mehanizam preživljavanja
– Tek sam nedavno osvijestila kako je zapravo čudovišna ta naša sposobnost adaptacije, kako je moja generacija proživljavala djetinjstvo i mladost u ratu, uzimajući tu situaciju zdravo za gotovo. Kao mali štakori, na sve smo se navikli, bilo nam je normalno pisati zadaću dok vani zavija sirena za uzbunu. Razmišljala sam o tome dok sam radila na scenariju, o tome kako je to zapravo tužno, što su naše generacije zaglavile u toj pukotini između dvaju svjetova: odraslog, punog jeze, nasilja, i pitomog svijeta djetinjstva. I pravo je čudo da nas to nije fatalno oštetilo, bar nije mene i ljude koje poznajem, zapravo se dogodio i paradoks: od potencijalnih ranjenih žrtava postali smo otporna vrsta, borci, sposobni ljudi – poentira naša sugovornica.
>> Ratna tragedija mog oca potaknula me na "Povratak"
