U kontekstu jugoslavenskog ratnog filma, dakle partizanskog ako tako baš hoćete, mnogi će najprije spomenuti Antuna Vrdoljaka i Veljka Bulajića. Neprijeporna je vrijednost filma “U gori raste zelen bor”, kao što je publika ondašnje države “Bitkom na Neretvi” upoznala ratni spektakl. No, ipak se više uživalo u filmovima drugog redatelja. Hajrudin Šiba Krvavac potpisuje film čije je ime ušlo i u ovdašnji jezik, kao što je simbol susjedne Bosne i Hercegovine. A to je, naravno, “Valter brani Sarajevo”. A Krvavac potpisuje i “Most”, “Diverzante” te još jedan film koji je bio posebno gledan, i kao kinoprojekcija i kao televizijska serija, “Partizansku eskadrilu”. Priča o počecima partizanske avijacije koja je sastavljana od aviona otetih od neprijateljskih snaga očito je bila osuđena na uspjeh jer je imala sve elemente potrebne za gledanje kao što su atraktivne scene borbe u zraku, ali i intrige s neprijateljem na tlu, pri čemu je Krvavac pilote pretvorio i u komandose koji su kadri s dvije bačve kerozina zapaliti kompletan aerodrom i uništiti desetak ili više zrakoplova. Malo je tko mario da zrakom ne lete ne oni originalni, pa ni isti tipovi ono malo aviona koje su partizani imali, nego naprosto Kraguji, školski avioni domaće proizvodnje tog vremena.
Nema veze, dovoljno za legendarne scene i citate grupe najeksponiranijih glumaca ondašnjeg glumišta. Malo ih je danas među živima, nema Velimira Bate Živojinovića, Ljubiše Samardžića, Zlate Petković, zapravo su među živima još dva bitna glumca iz te postave, Aljoša Vučković i Radko Polič. Bilo je to doba kada se poprilično pazilo da casting bude svejugoslavenski, pa je uz Faruka Begollija na popisu glumaca, i to prvom, još jedan Albanac s Kosova – Bekim Fehmiu.
Nije uspio svladati depresiju
Prošle se godine navršilo 40 godina od premijere Krvavčeva filma, a ove godine, upravo prije oko tjedan dana, i deset godina od smrti Bekima Fehmiua. I bila je to smrt koja je duboko potresla svijet gluma, rijetko ujedinjujući sve koji su pripadali nekadašnjoj državi. Jer, bila je riječ o osobito važnom glumcu koji je utro put kasnijim domaćim zvijezdama u svladavanju zahtjevne zapadne produkcije, odnosno u visokobudžetnim filmovima i serijama. Fehmiuu je to uspjelo prvom. On sam, nažalost, nije uspio svladati depresiju pa tako uz mjesto najuspješnijih glumaca s ovih prostora dobiva i mjesto na popisu onih koje je pobijedila ta bolest. Pronađen je u svojem beogradskom stanu 15. lipnja 2010. godine, utvrđeno je da si je presudio hicem iz pištolja.
Riječ je o prvom glumcu iz ondašnjih komunističkih zemalja koji je stvorio ime i na Zapadu, ali i o glumcu koji mogao, pa i trebao imati, znatno bogatiju i veću karijeru. Iako ćete u popisu filmova u kojima je glumio pronaći i “Dozvolu za ubojstvo” s Avom Gardner i Dirkom Bogardeom, dva su filma ipak ključno usmjerila njegovu karijeru u uzlaznu i silaznu putanju. Prvi je, dakako, “Skupljači perja” Aleksandra Petrovića, stilizirana i suptilna priča o romskoj zajednici. Fehmiu je Beli Bora, Rom koji živi od skupljanja perja u braku sa starijom Romkinjom koji se, međutim, zaljubljuje u znatno mlađu Tissu, koju njezin otac, Borin glavni konkurent u poslu, nudi jednom mlađem članu zajednice. Sve završi bijegom i tragičnim rasapom, no na kraju i povratkom u zajednicu koja se čini kao sudbinsko ishodište za Rome, jer teško mogu takvu povezanost ostvariti negdje drugdje. Film iz 1967. godine u kojem je nastupao dobar dio plejade ondašnjeg srpskog glumišta poput Bate Živojinovića, Mije Aleksića, Rahele Ferari, pripadao je nizu filmova iz jugoslavenskoga crnog vala, filmskog pokreta iz 60-ih i 70-ih iz kojega su proizašli filmaši poput Dušana Makavejeva, Žike Pavlovića, Želimira Žilnika, Lordana Zafranovića…
“Skupljači perja” iznimno su dobro primljeni na filmskom festivalu u Cannesu, s kojega film odnosi Grand prix žirija te nominaciju za Zlatnu palmu. “Skupljači” su ostvarili i nominaciju za nagradu Oscar u kategoriji najboljega stranog filma – Aleksandar Petrović jedini je jugoslavenski filmski redatelj kojemu je to pošlo za rukom dvaput, osim “Skupljača perja”, nominiran je i za ratni film “Tri” iz 1965. godine.
U oskarovskom filmu
Petrovićev superuspješni film o Romima otvorio je širom vrata 31-godišnjem glumcu koji je imao tu vrstu karizme da na ekran donese neobičnost kakva se u doba “Skupljača perja” cijenila. Ne zaboravimo, doba je to kada film doživljava svoje možda i najsjajnije trenutke, što se odnosi i na onaj srednje i južnoeuropski, pogotovo talijanski, u čijim je produkcijama tada sreću potražio, i našao je, Clint Eastwood. Krajnjem je europskom jugu nekoliko godina prije vrata otvorio “Grk Zorba”, a na valu svega toga, ali i visoke kvalitete koju je tada film bivše države imao, do svoje je slave stigao i film “Skupljači perja”, a s njime i Bekim Fehmiu, koji dobio ponudu od najutjecajnijeg talijanskog filmskog producenta, Dina de Laurentiisa. Fehmiuov mačizam kombiniran sa stanovitom blagošću, kako ga je netko bio opisao, donijela je glumcu ulogu u “Odisejevim avanturama”, seriji koja je postigla velik uspjeh u Italiji, ali i drugim zemljama Europe. Tako je Fehmiu, koji u seriji glumi upravo Odiseja, kao prvi uspješan glumac bivše države, ali i komunističkih zemalja, zaigrao u zapadnim produkcijama.
I činilo se kako slijedi velika karijera glumca podrijetlom iz Đakovice na Kosovu, no ispalo je ipak drugačije. Stigla je, naime, ponuda za snimanje filma “Avanturisti” (The Adventurers”, filma u kojem je Fehmiu sin diplomata neke južnoameričke države koji napušta plejbojevski život u Europi te se vraća kući istražiti ubojstvo oca koje je navodno naručio predsjednik zemlje kojemu je njegov otac i pomogao da dođe na vlast. Film s glamuroznom glumačkom ekipom na čelu s Charlesom Aznavourom, Candice Bergen, Ernestom Borgnineom, Olivijom de Havilland bio je debakl unatoč prvoj i valjda jedinoj premijeri u avionu na 10.000 metara visine. Da je film uspio, gotovo je sigurno da bi jugoslavenski glumac postao velikom zvijezdom. Imao je, uostalom, i takav karakter. Njegova supruga Branka Petrić, inače iz Novog Vinodolskog, prepričala je za izdanje Glorije u Srbiji kako je počeo glumčev angažman u visokobudžetnom filmu.
“Dolazio je vlasnik Paramounta Charles Bluhdon i Bekim je otišao u Rim da ga upozna jer je napokon dobio ulogu u filmu ‘Avanturisti’. Bekim ode u hotel, pita je li gospodin tu. Čekao ga je pet minuta i otišao. Redatelj je vikao na njega uz riječi je li normalan, isticao da je on početnik i da ne može tako postupati. Bekim mu je smireno odgovorio: ‘Znate što, veoma cijenim tuđe vrijeme, ali cijenim i svoje. Gospodin je mogao zakasniti, ali nije mu trebalo biti teško javiti da će kasniti’”, ispričala je glumčeva udovica.
Charles Bluhdon bio je američki industrijalac austrijskog podrijetla s poslovnim carstvom u kojem je Paramount bio samo jedna od kompanija. Fehmiua to nije pretjerano smetalo. “Kada sam otišla u Bogotu, gdje je Bekim snimao ‘Avanturiste’, upoznala sam Charlesa Bluhdona, koji mi je tom prilikom rekao: ‘Znate kad sam zavolio toga kučkinog sina? Kada me nije sačekao’”, rekla je Branka Petrić.
Sljedeći film u produkciji Paramounta prošao je nešto bolje s obzirom na uloženo, no ne i dovoljno dobro da bi oživio šanse Bekima Fehmiua da ostvari zaista važnu karijeru. I u “Dezerteru” se pojavljuje vrlo zanimljiva postava u kojoj je jugoslavenski glumac vodeći ispred Richarda Crenne, Slima Pickensa, Ricarda Montalbana pa čak i samog Johna Hustona. Radilo se o crnom vesternu u kojem Fehmiu glumi konjičkog kapetana Viktora Kaleba kojemu Apači okrutno ubiju ženu pa sada vodi osobni rat protiv tih Indijanaca. Ako pristane otići na samoubilačku misiju u Meksiko zajedno s nekolicinom nevoljnika, vratit će ga u vojsku s istim činom. Sve je to dosta zanimljivo, no film, koji je dijelom sniman i u Jugoslaviji, nije pružio dovoljno unatoč dobroj glumačkoj ekipi, pa i kompetentnom redatelju Burtu Kennedyju. Po nekima, redatelj nije omogućio da se likovi razviju, pa tako ni Bekim Fehmiu nije mogao pokazati sve što može, a po drugima krivnja je više na producentu, a to je opet Dino de Laurentiis, kojemu se u ovom slučaju spočitava da se loše snalazio s vesternima. I tako je sve ostalo na razini dobrog B-filma. A onda treba spomenuti i “Dozvolu za ubojstvo”, film koji je imao potencijal intrigantne priče, radilo se o prebjegu iz komunističkog bloka koji se želio vratiti u svoju zemlju kako bi podigao ustanak.
Napomenimo da je riječ o 1975. godini kada Jugoslavija itekako postoji pa je interesantno da je Fehmiu, i ne samo on iz Jugoslavije, u njemu nastupao kao jedan od troje glavnih glumaca. No, ni imena poput Ave Gardner i Dirka Bogardea nisu bila dovoljna da se film digne i napravi postigne uspjeh. Kuriozitet je i kako se u “Dozvoli za ubojstvo” pojavljuje Timothy Dalton, koji će poslije glumiti Jamesa Bonda, i to u filmu koji se zove – “Dozvola za ubojstvo” (razlika je samo u prijevodu, Permission, odnosno License to kill). Nekako sudbinski, zadnje što se nalazi na popisu opusa Bekima Fehmiua je priča o Džingis-kanu. Koja, međutim, nikada nije prikazana.
Simbol potrošene zemlje
Riječ je bila o dvosatnom filmu o strašnom vojskovođi, počeo se snimati 1991. u Kirgistanu u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza. Čekalo se gotovo 20 godina da se dovrši djelo u kojem su se pojavljivali Charlton Heston, Richard Tyson, Pat Morita i, dakako, Bekim Fehmiu. Pokušaj da se materijal spasi 2010. godine nije uspio. A te je godine glumac počinio samoubojstvo. Pucanj se iz njegova beogradskog doma začuo u utorak 15. lipnja oko 15.30 sati. Pokraj glumca pronađena je oproštajna poruka supruzi Branki: “Puno te volim, ali za me život više nema smisla.” Iza njega ostali su sinovi Uliks, koji je danas uspješan glumac, te Hedon. Prema nekima, s glumom je prekinuo zbog rata na Kosovu kada je ipak ostao u Beogradu, no posjećivao je brata i sestru u Prizrenu i Prištini. Nije ga više bilo ni u javnom životu, sasvim je moguće da ga je na kraju ubio sukob koji je do kraja slomio zemlju čijeg je jedinstva i uspjeha bio simbolom.
