Taksi, naravno vodeni, iako od venecijanskog kolodvora do Arsenala stoji 100 eura, nemoguće je dobiti bez rezervacije. Ukrcaj na jeftiniji vaporetto, oko osam eura, pak pogibeljno je iskustvo jer zbog iznimne gužve premašuje svoje kapacitete pa morska vožnja uz tuđe znojno tijelo nije baš nešto, ali jasan je pokazatelj da je turistička sezona u zamahu, a gužva i dodatno pojačana jer u gradu je i službeno otvoren 16. Venecijanski bijenale, međunarodna izložba arhitektura.
Publiku oduševio naš paviljon
Giardine i Arsenal u kojima su smješteni nacionalni paviljoni preplavili su arhitekti. Umjesto graditelja brodova koji su u Arsenalu, u kojem je i hrvatski paviljon, brodogradilištu iz 12. st. koje je na vrhuncu moći sa 16.000 brodograditelja, priča se, gradilo po ratni brod dnevno, sada šeće arhitektonska elita pa je normalno naletjeti na Hansa Ulricha Obrista, najpoznatijeg svjetskog kustosa – čovjeka koji nikada ne spava. Sudjeluju 63 zemlje sa svojim nacionalnim izložbama. Šest njih, Antigva i Barbuda, Saudijska Arabija , Gvatemala, Libanon i Pakistan, prvi su put, no među njima najzanimljiviji novi ulaz jest onaj Vatikana. Stoljećima jedan od glavnih pokrovitelja gradnje, Sveta Stolica nikada nije sudjelovala. Njihov je paviljon izoliran na otočiću San Giorgio Maggiore, a instalacija je sastavljena od deset kapelica u šumovitu parku. Svaki od desetero internacionalnih arhitekata dobio je nacrt s mjerama dodijeljene im parcele od 7 x 10 m za projekt. Dizajnere je birao talijanski povjesničar umjetnosti Francesco Dal Co, a među njima su i dobitnici Pritzkera Norman Foster i Eduardo Souto de Moura.
Visoka je razina produkcije i konceptualnih, sofisticiranih projekata. Sve u skladu s filozofijom glavnih kustosica bijenala irskih arhitektica Yvonne Farrell i Shelley McNamara. Izložbu su naslovile “Freespace” (Slobodni prostor), što je riječ koja opisuje osjećaj humanosti u središtu arhitekture. Uz inovacije u projektiranju i povratak prirodi, prema riječima kustosica, izložba upozorava na “sposobnost arhitekture da se poveže s poviješću, vremenom, mjestom i ljudima.” Posve u skladu s tim je i hrvatski paviljon – kustoska koncepcija Brune Juričića “Oblak Pergola / Arhitektura gostoljubivosti“, instalacija koja prelazi granice arhitekture, umjetnosti, robotike i kompjutorskog programiranja. Ostvarena je interakcijom triju intervencija: “Crtež oblaka” arhitekata Alise Andrašek i Brune Juričića, koja se koristi računalskim modelima, procesom robotičke produkcije, big data se rabila za stvaranje novih struktura pergole kroz matematičko prikupljanje podataka o formacijama pravih oblaka. Upotpunjena je likovnom intervencijom Vlatke Horvat “Umiriti oči” te zvučnom kulisom koja oponaša pjev ptica “Efemeran vrt” dizajnerice Maje Kuzmanović. Pojednostavnjeno, sama pergola arhitektonskog dvojca, trodimenzionalna je čipka od termoplastike, sastavljena od trideset kilometara 3D isprintane linije. Riječ je o prostornom crtežu kao materijaliziranom predmetu u obliku pergole koja igrom svjetlosti, fragilnosti, eteričnosti i dinamike priziva formu pravih oblaka. Rad je realiziran kroz uporabu 3D robotske proizvodnje u Londonu i dva su ga robota danonoćno printala oko dva mjeseca. U njegovu sastavljanju hrvatskom je timu pomagao čak i alpinist. Proračun je za hrvatsku izložbu 760 tisuća kuna, a 500 tisuća kuna je najam našeg paviljona od 70 četvornih metara u Arsenalu.
– Zadovoljni smo efektom, a vidimo da nas i publika i stručni tisak ističu na društvenim mrežama. Ovo je tehnologija koja će za desetak godina i tržišno zavladati. Većina stvari će se raditi digitalnom fabrikacijom. To je budućnost. Po tome je i naš paviljon na svjetskoj razini – kazao je Bruno Juričić, a njegova suradnica Alisa Andrašek, stručnjakinja za uvođenje novih tehnologija u dizajn, koja živi i radi na relaciji New York – London – Melbourne, dodaje:
– Ovako kako gradimo danas zgrade čini deset puta težima no što bi mogle biti. Sa znanjima i tehnologijama koje imamo možemo graditi puno bolje. To je poruka koju šaljem ovim dizajnom. Težina strukture Pergole je 300 kg, a dimenzije su 8 x 7 m s visinom od 3,3 m. Rabili smo plastiku koja se može reciklirati. Sljedeći korak razvoja jest printanje u metalima i kompozitnim betonima. Čak i za Mars! Naime, jedan od projekata na kojem i radim istražuje upravo mogućnosti građenja na Marsu – što je zanimljivo ne zato što mislim da ćemo uskoro zaista i živjeti na Marsu nego zato što nas takvi ekstremni uvjeti potiču na iznimno zahtjevne inovacije. To se u Silicijskoj dolini zove “moonshot” ideje. Takve inovacije ponovno možemo “prizemljiti” i bolje graditi na ovom planetu.
Uz naš paviljon su Slovenci, koji izložbom ističu važnost vode. Nijemci propituju kako migracije, podjele i integracije utječu na arhitekturu, i to u godini kada slave 28 godina pada Berlinskog zida. Ruski je paviljon u obliku željezničkog kolodvora koji se referira na željeznice važne za spajanje prostora i ljudi u zemlji od 11 vremenskih zona.
Zanimljiv je i “Big U: Humanhattan 2050”, suradnja dansko-britansko-američkog tima koji je izložio rješenje za zaštitu donjeg dijela Manhattana u obliku konstrukcije “ogrlice” – štita od prirodnih nepogoda uvjetovanih klimatskim promjenama.
Ulaznica od samo 25 eura
Razmjenjuju se znanja, ideje, stvaraju partnerstva, a dodijeljene su i nagrade. Engleski arhitekt Kenneth Frampton dobitnik je Zlatnog lava za životno djelo, a glavnu nagradu Bijenala osvojio je švicarski tim “Svizzera 240: House Tour”. Riječ je o praznom stanu s fokusom na standarde u gradnji, poput 240 cm nužne visine stropa. Netko je, gužvajući se ulicama, šaljivo dobacio kako bi svi ti arhitekti, da se brinu o gradovima, premjestili ovu izložbu iz Venecije, u kojoj je već ionako omjer turista naspram stanovnika 140 : 1. To se, naravno, neće dogoditi. Izložba je inovativan ulog u bolju budućnost, prestiž, tradicija i doživljaj za sva čula pa se isplati potegnuti 370 km od Zagreba. Ulaznica je 25 eura, a Bijenale otvoren do 25. studenog.
