Unatoč svojedobnoj izjavi Micka Jaggera da je dvostruki album Rolling Stonesa “Exile On The Main Street” za njega “prenapuhan, iskreno”, najbolje upućeni fanovi banda teško će se složiti s tom tvrdnjom. “Exile” svakako ulazi u sam vrh njihovih albuma (top 3?), a nastao je u fazi koju će mnogi proglasiti nedvojbeno najkreativnijom u povijesti benda. Snimljen 1972., natopljen je, poput svog prethodnika “Sticky Fingersa” (još jednoga genijalnog albuma), masivnim premazima bijelog soula i countryja (blues ne treba ni spominjati), a da je pritom nastavljena razrada karakterističnog zvuka Stonesa.
Za razliku od “Fingersa” ima svega dvije pjesme za široku potrošnju (“Tumbling Dice”, “Happy”), dok ostatak djeluje kao spoj više ili manje dobro oblikovanih sessiona, ali u tom manjku pretjeranoga traženja jakih pjesama ili manjim sponatnim vinjeticama leži glavnina njegova šarma i suptilnosti. Za njegov karakter treba znati i uvjete pod kojima je snimljen; legenda kaže (Richards, naime, u svojoj autobiografiji) da se tim albumom zabavljao u podrumu svoje vile na francuskoj obali u vrijeme dok je Jagger ima dosta muka s ovisnošću, pa otud taj sirovi, gotovo “kućni” zvuk, ali možda i Jaggerov odmak od njega.
Uglavnom vječna pitanja bi li dvostruki album bio bolji kao jednostruki, nakon najnovijeg reizdanja s deset novih snimaka (od toga sedam novih pjesama) dobiva jasan odgovor. Nije pitanje što se s “Exila” moglo izbaciti, nego je bar još dvije ili tri sjajne odbačene pjesme (“npr. “Plundered My Soul”) svakako trebalo pridodati!
