U čitavoj fami oko Interlibera i poplavi novih izdanja gotovo je nezamijećeno prošla mala stripovska senzacija predstavljena na štandu u šestom paviljonu. Zagrebački nakladnik 2X2 počeo je izdavati Jasona, sjajnog norveškog crtača stripova i jednog od najzanimljivjih autora svoje generacije u svijetu, čiji su stripovi rasprodani čak i u Americi, poslovično nesklonoj nezavisnim europskim autorima.
U odličnom, kod nas upravo objavljenom Jasonovom stripu “Psst...” pratimo život pticolikog muškarca koji zarađuje kao ulični svirač, besciljno šeta ulicama grada, jede hot dog s kioska i živi normalnu, neuzbudljivu svakodnevicu, uvečer se vraćajući u svoje – gnijezdo na drvetu usred gradskog parka.
Savršena je tragikomičnost trenutka u kojem upoznaje djevojku svojeg života i dovodi je u gnijezdo u kojem, umjesto strastvenog ljubavnog zanosa, potišteno bulje jedno u drugo. A kasniji razvoj radnje, od zajedničke selidbe u pravi stan, rođenja djeteta, zdravstvenih teškoća, obiteljskih razmirica i sličnih sitnih životnih trauma učinit će da barem u nekim kadrovima s lakoćom prepoznate sebe.
Objavljivanje ovog, samo naoko banalnog albuma, iz nekoliko je razloga važan događaj ne isključivo na stripovskoj, nego i na široj kulturnoj sceni.
Osim što se radi o velikoj stripovskoj zvijezdi i nesporno sjajnom umjetniku, riječ je o relativno mladom i iznimno plodnom autoru čija ćemo djela, ako izdavač 2X2 održi obećanje o objavljivanju i ostalih Jasonovih albuma, čitati paralelno s ostatkom svijeta. Dakle, u trenutku u kojem i nastaju, a ne za deset ili dvadeset godina, kad već svatko tko drži do stripa u kolekciji bude imao barem po jedno strano izdanje istog naslova.
Najviše govori bez riječi
Treba se, naime, sjetiti da zbog velikog izdavačkog prekida u devedesetima domaći čitatelji dugo nisu imali priliku pratiti aktualne trendove u stripu. Korak s vremenom prvi je počeo loviti agilni nakladnik Fibra, među čijim su najznačajnijim novijim pothvatima izdavanje antologije ženskog stripa u Hrvatskoj, te radova Manua Larceneta, uz Jasona jednog od trenutno najjačih europskih autora.
Obojica stripaša u svojim se radovima bave teškoćama življenja suvremenog čovjeka na svjež, crnohumorni način popraćen jednostavnim crtežem koji korjene vuče u Hergeovom stilu čistih linija. Osim toga, obojica se nevjerojatnom brzinom afirmiraju u širokom čitateljskom krugu pa čak i među onima koji su inače u širokom luku izbjegavali stripove.
No dok se Larcenetovi crteži ipak zadržavaju na ljudskim likovima pritisnutima životom (uz iznimku dojmljivog kadra umirućeg oca prikazanog s ptičjim kljunom u stripu “Blast”), Jason se u svojim zrelijim radovima u potpunosti fokusirao na prepoznatljive likove životinjskih glava, u mnogočemu nalik na antropomorfne junake Lewisa Trondheima. Jasonovi protagonisti pomalo su pogrbljeni, mršavi psi, ptice ili zečevi, praznih očiju i gotovo bezizražajnih lica. Uz to, oni uglavnom ne govore, no njegovi nijemi kadrovi čitatelju ipak prenose više nego čitave stranice teksta!
Upravo u ogromnom kapacitetu da uz minimalna izražajna sredstva čitatelju prenese snažnu emociju tajna je Jasonova uspjeha. Svaka njegova pasica može se čitati kao djelo za sebe, svaka je nabijena dramom iako dramatičnih pokreta gotovo da ni nema.
I što je najvažnije, bilo da su junaci njegova stripa antropomorfne životinje, zombiji, svakodnevni luzeri ili nacistički oficiri, nevjerojatnom lakoćom uspijeva nas “kupiti” da s njima suosjećamo u svakom kadru.
Elvis kao sporedni lik
Kao odličan primjer njegova rada isplati se pročitati strip “Ubio sam Adolfa Hitlera”, u kojem plaćeni ubojica (jer to je u Jasonovu svijetu samo još jedno dosadno, svakodnevno zanimanje) dobiva zadatak da se vremenskim strojem vrati u doba Drugog svjetskog rata i ubije Hitlera, no na to gleda tek kao uobičajeni, neglamurozni zadatak koji mu odvraća pažnju od nefunkcionalne ljubavne veze.
Pojava Hitlera kao usputnog junaka nije izolirani eksces u radovima ovog stripaša. U njegovim su se albumima, uz čitavu plejadu poznatih čudovišta iz horor filmova B produkcije, pojavljivali Elvis i mnogi drugi (pop) kulturni heroji, no Jason im niti u jednom trenutku nije dozvolio da priču odvedu u nekom drugom smjeru, dalje od melankolične svakodnevice kojoj je u svojim radovima toliko predan.
Prepoznatljiv autorski stil i majstorka naracija u desetak do sada objavljenih radova donijele su mu velik ugled u rodnoj Norveškoj, ali i u većini europskih zemalja s tradicijom čitanja stripa. Bez obzira na slavu, ostao je vjeran maloj izdavačkoj kući Jippi Comics koja broji tek dva zaposlenika, a u kojoj je kao mladić objavljivao svoj autorski časopis Mjau Mjau.
Tek povremeno premijere svojih većih albuma poklanja izravno velikim francuskim i norveškim nakladnicima, preko kojih su se za njegove radove zainteresirali i urednici američkog Fantagraphicsa. Radi se o iznimno cijenjenoj izdavačkoj kući koja drži prava na stripove kultnog Roberta Crumba ili braće Hernandez, ali i ogromne franšize poput Peanutsa, Vragolastog Denisa ili Popeyea.
Prvi Jasonov album Fantagraphics je objavio 2001. godine, i odmah je pokupio dvije nominacije za nagradu Harvey, te titulu drugog najboljeg stripa godine po izboru časopisa Time (na prvom mjestu bio je novi rad Jamesa Sturma). Zaredale su se nominacije i nagrade koje su Jasonu otvorile vrata prekooceanske slave. Dok drugi Europljani tamo rijetko doživljavaju ikakav uspjeh osim kao najamni radnici na komercijalnim stripovima velikih izdavačkih kuća, Jasonovi melankolični albumi osvajali su najugledniju američku nagradu Eisner (ekvivalent filmskom Oscaru) čak tri godine zaredom, od 2007. do 2009. godine!
Istovremeno, o njegovim stripovima u Europi s podjednakom ozbiljnošću pišu književni i strip kritičari. Britanski The Guardian svaki njegov album recenzira s pažnjom koju posvećuje i najvećim živućim piscima, a ono malo stripova u kojima ima dijaloga već su mu preveli na sve važnije jezike.
Komunicira preko bloga
Svjetski uspjeh ipak nije promijenio tog samozatajnog norveškog čudaka, koji okolinom najradije komunicira preko bloga na kojem objavljuje svoje nove crteže, kao i top-liste najdražih filmova nekog redatelja ili najboljih albuma poznatih bendova.
Jason, naime, obilno crpi inspiraciju iz suvremene pop kulture, ali i kulture prošlog stoljeća, od nijemih crno-bijelih filmova i književnih klasika poput Kafke, preko Hitchcockovih krimića do trash estetike 1990-ih, uvijek ih reinterpretirajući u kontekstu vlastitih, stilski prepoznatljivih svjetova.
Pri tome je često i pomalo nestrpljiv, pa će pažljivo oko primijetiti da prve table njegovih albuma redovito izgledaju bolje od posljednjih, kada mu misli već odlutaju prema nekom novom projektu. Kako je Jason autor u punom naponu snage, njih će vjerojatno biti dovoljno da još barem jedno desetljeće hrani čitatelje željne potpunog autorskog pristupa stripu i malih, intimnih tema.
A ako vas u iščekivanju novih domaćih izdanja zanima kako se Jason formirao u autora kakvim ga danas smatramo, obavezno pokušajte nabaviti zbirku “Džep pun kiše”, u kojoj su kompilirani njegovi rani stilski i narativni eksperimenti, a otkrivaju se i korijeni njegove ogromne facsinacije Ernestom Hemingwayem.
U predgovoru jednog davno rasprodanog Jasonova stripa James Strum (isti onaj koji ga je izgurao s prvog mjesta Timeove liste) napisao je kako je samo pitanje trenutka kad će se u učionicama, birtijama i frizerskim salonima svake civilizirane nacije voditi žustre debate o najboljem Jasonovu stripu. Pa ako je tako, zašto ovog vrijednog autora ne upoznati na vrijeme?
