Mersad Berber stvarao je radoholičarski i brzo. Dva kata ne bi bila dovoljna da se izloži njegova ostavština. Pred Jasminom Bavoljak, kustosicom i autoricom stručne koncepcije Berberove izložbe koja se večeras otvara u Klovićevim dvorima, bio je stoga težak zadatak. Izabrala je 200 radova, od najranijih ostvarenja 1958. pa do smrti 2012., sva u vlasništvu slikarove obitelji i posuđena iz Bošnjačkog instituta iz BiH.
Nismo Berbera u Zagrebu gledali dugo, punih 30 godina, od 1988. u Umjetničkom paviljonu. No i tada je bilo izloženo malo od ovoga što ćemo vidjeti sada, i to uglavnom prvi put.
Omiljeni model – Rom Beriša
Berberov talent i crtačka virtuoznost vjerojatno su ukorijenjeni kroz kaligrafiju i ornamentiku predaka, i majke poznate bosanske tkalje ornamentalnih tepiha, dok je inspiraciju crpio iz mističnog svijeta Bosne, njezine otomanske prošlosti i tragičnog usuda njezinih ljudi. U teorijskom smislu bio je vezan uz svojevrsni genius loci, govori Bavoljak, i u svom se istraživanju i radu nastojao poistovjetiti s metafizikom mjesta. Najznačajniji ciklusi su mu: Sarajevske kronike, Put u Skender Vakuf, Otomanske kronike, Hommage a Velázquez, Hommage Vlahi Bukovcu i posljednji Srebrenica i Arhiv... sve je izložbom obuhvaćeno, ali ne oštro kronološki. Kustosica se odlučila za drugačiji pristup.
– Teme mu se stalno isprepliću i vrti ih kontinuirano od 70-ih do 2000-ih. Može se vidjeti kako 1990. radi nešto što je referencija na rad iz 1973. Jednako tako cijeli je život bio opsjednut raznim umjetnicima. Mnoštvo citata koje preuzima govori o njegovu sveobuhvatnom interesu i za zapadnu i za istočnu kulturu. Od motiva Dürera, Caravaggia, Velázqueza, Géricaulta, Hodlera i Hayeza, varijacija na Mantegnina Krista. Od Mule Mustafe Bašeskije do Bukovca i braće Božidarević, Gabrijela Jurkića i Gabrijela Stupice. Važno je napomenuti da uvijek, kad citira, Berber istodobno i stvara, usporedno priča svoju priču. Izložbu sam pokušala postaviti tako da ona izgleda kao jedno tijelo, da nema razdvajanja i presjeka unutar godina, tako da su u pojedinim sobama zajedno i raniji i kasniji radovi. Njegovi ciklusi nisu vremenski rezani nožem pa mi nije mi bila ideja raditi izložbu u kojoj svaka soba predstavlja jedan ciklus, ali priča teče... Sve izloženo su uglavnom stvari koje nisu viđene, a ova izložba će prvi put pokazati i pravi opseg njegova rada u velikim, muzejskim formatima – kaže Bavoljak.
U Tate Modernu 1983. jedan Berberov rad su kupili, a drugi, oba iz ciklusa Hommage a Velázquez, darovao im je, što nije beznačajna informacija znamo li da u Tateu, čak i kada im se djela daruju, u skladu sa strogom selekcijom na stručnim vijećima takve donacije uglavnom odbijaju. Prihvaćanje Berbera smatra se velikim uspjehom, a u Zagrebu ćemo vidjeti oba rada.
Prvi dio izložbe vezan je uz grafičke tehnike i njegovo školovanje u Ljubljani, tu su crteži, bakropisi, litografije, serigrafije. Slijedi sekcija lijepe žene, referencije na Velázqueza i na Bukovca, sve ulja na drvu na kojima se vidi da je Berber bio i vrsni slikar.
– Cijeli život zanima ga estetika lijepog. Volio je govoriti da najradije slika konje, ptice i žene. No itekako ga zanimaju i marginalizirane strukture. Recimo, konstantno se ponavlja motiv omiljenog mu modela, Roma Beriše kojeg je slikao 20 godina – govori Bavoljak kojoj je Berber najfascinantniji, kaže, u Velikoj alegoriji o Srebrenici koju slika od 1998. do 2009. godine.
Susreti s leševima i dervišima
– To je njegovo remek-djelo i vrhunac njegova stvaralaštva, ne samo zato što se njome predano bavio 11 godina, već zato što je ispričao cijelu priču stvarajući imaginarnu alegoriju koja stvarnost zamjenjuje novom stvarnošću. Srebrenica do sada nikada nije bila izlagana, osim dijela kolaža jednom prilikom u Dubrovniku. Koncipirao ju je kao fantazmagoričnu grčku tragediju, smještenu u srebrenički, ali i u univerzalni i metafizički okoliš, i u koju je upleo mitove o Dedalu i Ikaru koji bilježe stravične događaje, susreću se s forenzičarima, dervišima, iskopanim leševima – kaže kustosica.
Tih 90-ih kada Berber odlazi iz ratnog Sarajeva u Zagreb nastaje i njegov bijeli ciklus u kojem slika djecu i suprugu, ali i potresne stvari vezane uz rat u Dubrovniku. Bijeli ciklus također je izložen. Posljednjim dijelom izložbe dominira pak reinterpretacija, u stvarnoj veličini, Géricaultove “Splavi Meduze”.
– “Splav Meduze“ počeo je raditi 1988., to je bilo njegovo anticipiranje rata koji uskoro kreće na prostoru bivše Jugoslavije. Time determinira svoju poziciju unutar umjetnosti kao jednog od najangažiranijih umjetnika tog vremena. Naime, umjetnici se za rata teško nose sa stvarnošću i najčešće sve vezano uz rat stvaraju tek nakon rata. Kod Berbera je zanimljivo to kako je od 1988. do smrti doslovno bio u tom ratu. Predosjećao ga i proživljavao – zaključuje Bavoljak. Mersad Berber rođen je u Bosanskom Petrovcu, a slikarstvo je studirao u Ljubljani gdje je završio i poslijediplomski studij grafike. Bio je član Ruske akademije umjetnosti, a priređene su mu izložbe od Londona do New Yorka, Jakarte, New Delhija i Moskve, pa do posmrtne 2017. u Istanbulu. On je dijete granice, mjesta dodira istoka i zapada Europe i može ga se podvesti pod umjetnika vjernog tzv. akademsko-historicističkoj provenijenciji koji se izražavao suvremeno. U kontekstu postmodernizma on je danas, u vrijeme obnove novotradicionalističkog slikarstva, više nego aktualan i publici zanimljiv.
Berber je stvarno veliki slikar i zaista nije kriv što su njegovim platnima novobogataši kitili svoje seljačke vile, pa je vremenom postao statusni simbol tranzicijske ere. A i štancao je platna nemilice, što jest, jest.