Prvak drame zagrebačkog HNK Luka Dragić večeras će zaigrati kneza Miškina u “Idiotu” na posljednjoj ovogodišnjoj premijeri matične hrvatske kazališne kuće. Klasično djelo ruske i svjetske književnosti režira gost iz Rusije Vasilij Senin.
Vjerojatno ste jedan od rijetkih glumaca kojima se pružila prilika da igraju kneza Miškina u dvije doista različite produkcije. Zašto ste odlučili i drugi put glumiti isti lik?
Da, ne događa se to baš često premda nije baš ni tako izoliran slučaj. Zna se dogoditi da glumci ponove neku ulogu čak i s razmakom od desetak ili više godina. Nisam ovo očekivao ni razmišljao o tome kao o mogućnosti. Jednostavno se poklopilo mnogo okolnosti, kao što to često biva u teatru. Ovdje je riječ o redatelju koji je napravio izvrsne predstave u ZKM-u, o Dostojevskom i mojem matičnom kazalištu. Od “Idiota” u ITD-u prošlo je više od deset godina, više nismo baš isti ljudi. Ta predstava bila je potpuno drukčija, s podjelom od pet glumaca, lišena mnogih situacija koje imamo ovdje u adaptaciji Vasilija Senina. Na sceni HNK više je od dvadeset glumaca, a tamo se igralo u polukružnoj dvorani ITD-a. Razlika je toliko da nemam osjećaj da nešto ponavljam. Nikad nisam ni bio zadovoljan svojom igrom u ITD-u. Imao sam osjećaj da sam trebao napraviti više. Nadam se da ću to ovdje uspjeti i tako pokušati izravnati osjećaj duga, nisam siguran ni prema kome. Teško je ovako u temperaturi prije premijere odgovarati na neka pitanja. Mnogo je lakše to sve sagledati s odmakom. Ovo je zahtjevan i velik posao, probe su bile dvaput dnevno. Sad idemo prema samom kraju, svi osjećamo umor, ali mislim da imamo predstavu.
Imate li poseban afinitet prema Dostojevskom budući da se glumili i u “Bjesovima”?
Afinitet sigurno postoji, prije svega onaj čitalački. Sjećam se da sam počeo čitati Dostojevskog još u srednjoj školi. “Zločin i kazna” je prva njegova knjiga koje sam se dohvatio, mislim da je to svima tako jer se radi o lektiri. Progutao sam je doslovno. Sjećam se točno mjesta gdje sam je čitao, mirisa knjige, osjećaja... Poslije su došle i druge njegove knjige na red. Naravno, sve to prenijeti u kazalište sasvim je druga priča. Adaptacije su iznimno skliska i osjetljiva stvar, morate vrlo pažljivo odlučiti što ostavljate, što odbacujete, na što stavljate akcent, gdje je težište i o čemu želite progovoriti uopće. Mislim da je Vasilij napravio izvrsnu adaptaciju. Sigurno mu nije bilo lako probiti se kroz sva ova pitanja koja sam spomenuo, ali već na prvo čitanje bili smo zadovoljni i sretni pročitanim. Naravno, nije isto čitati neku knjigu u srednjoj školi i danas s četrdeset godina. Svi koji čitaju imaju to iskustvo. Ali baš Dostojevski je netko kome sam se vraćao više puta u životu. On je zbog vrhunske vještine pisanja i zbog majstorske psihologizacije likova logičan je izbor za kazalište, barem kad govorimo o romanima. No, kao što sam rekao, adaptacije su osjetljiva materija.
Bili ste i Romeo i Hamlet. Uklapa li se Miškin u taj niz?
Iskreno, ne znam što bih tu rekao. Ne znam je li to uopće niz i nisam siguran da razmišljam o kazalištu na taj način. Da, to su sve velike uloge, no to su sve jako različita lica. Svako mi se dogodilo u različitim trenucima života. Za nešto sam bio spremniji, za nešto manje. Okolnosti su bile potpuno drukčije, ljudi, sve. Ako govorimo općenito o tome kako glumac od svake uloge ponese neko iskustvo, saznanja o sebi, često bolna, onda možemo pričati o nekom nizu, ali to se događa i s drugim ulogama. Kao što sam već spomenuo, mnoge uloge u kazalištu rezultat su raznih okolnosti, ne mogu baš reći da znam zašto su se ove dogodile baš meni. Mogu osjećati zahvalnost za preispitivanje sebe u takvim materijalima, tako velikim klasicima. Tu zahvalnost i osjećam ma koliko je teško i bolno to katkada znalo biti. Često znam godinama poslije razmišljati kako sam trebao ovo ili ono bolje postaviti, shvatiti, odigrati. Valjda se to zove neki rast, ne znam, sazrijevanje. Imao sam priliku sazrijevati kroz neke velike naslove i to je lijepo.
Kakav stav imate o Miškinu kojeg okolina nikako ne razumije. Kako bi Miškin prošao u današnjem svijetu?
Stav o Miškinu? Pokušat ću nešto reći premda, kažem, uvijek mi je to jako teško u trenutku dok je još sve vruće, dok predstava nije izašla. Ne znam kako bi Miškin prošao u današnjem društvu. On je čovjek koji se sigurno ne uklapa u kanone. Na kraju krajeva, to je čovjek s određenom vrstom poremećaja, čovjek koji se liječio godinama, čovjek koji ima svijest o svojoj bolesti, bitno je to reći. Da, okolina ga ne shvaća, ali takvog čovjeka i jest teško shvatiti. Mogli bismo sad ulaziti u razne interpretacije, puno se pisalo o Miškinu, puno se pisalo o njegovoj prirodi “dobrog čovjeka”. Stavljam navodnike jer što je zapravo dobrota? Koja je to naša unutarnja intencija i što je to onda što izlazi na van i mi karakteriziramo kao dobrotu? Miškin pokrene lavinu događaja koji baš i nisu najbolji. Treba se zapitati bi li Nastasja Filipovna bila sretnija i što bi bilo s njom da ga nikad nije srela? Uostalom, Miškin ima neke stavove koji su danas upitni. Stavove o superiornosti vlastite vjere, vlastite nacije. Ne bismo baš danas to nazvali dobrim, zar ne? U redu, bilo je to drugo vrijeme, devetnaesto stoljeće, ali svejedno. On je čovjek raznih ideja koje se njemu čine čistim, a pitanje je koliko je to tako. Postoji scena Miškina i Jevgenija Pavloviča u kojoj Jevgenij rastvara sve te stvari Miškinu, objašnjava mu što se dogodilo u njegovu prenapregnutom i uzburkanom umu, srcu. Mislim da je tu ključ i odgovor na mnoga pitanja o Miškinu.
Kako je raditi ruski klasik s ruskim redateljem?
Ne volim govoriti o suradnji dok je još sve vruće, no mogu reći da je Vasilij napisao izvrsnu adaptaciju i da ima neka toliko maštovita i teatarski zanimljiva rješenja na kakva glumac ne nailazi često. Na tome sam mu zahvalan.
