Ovogodišnje sedamnaesto izdanje Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox održava se od 13. do 20. lipnja. Publika će na više lokacija – u Kinu SC, Teatru &TD, MM Centru i na Ljetnoj pozornici Tuškanac – moći uživati u čak 84 dokumentarna filma. Sve o nadolazećem festivalu otkrio nam je direktor i glavni selektor Nenad Puhovski.
Što biste od ovogodišnjeg programa ZagrebDoxa voljeli istaknuti? Ima li kakvih noviteta?
Na ovo, vjerojatno najčešće postavljano pitanje doista je teško odgovoriti. No krenimo redom – uz standardne programe, prije svega međunarodnu i regionalnu konkurenciju, kao i Stanje stvari, Kontroverzni Dox, Majstore i Teen Dox, pripremili smo i niz novih. Tu su prije svega Triler i Ljubavni Dox, retrospektiva dokumentaraca hrvatskih autorica, mini retrospektiva švicarskog autora Mila Raua te filmovi predsjednika međunarodnog žirija Rajka Grlića. Tu je i premijera novog Factumova doxa “Dubica” Marine Aničić Spremo. E, sad, kad su naslovi u pitanju, doista je teško izdvojiti, no svakako treba pogledati film otvaranja “Zemlja je plava poput naranče”, dobitnika nagrade za režiju na Sundance festivalu, film “Agent krtica” koji je nominiran ove godine za Oscara, dobitnika velike nagrade na IDFA, iranski film “Obiteljska rendgenska slika”... U regionalnoj konkurenciji, između 11 hrvatskih filmova, spomenuo bih “Žicu” Tihe Gudac, “Ljubav oko svijeta” bračnog para Rostuhar, kao i niz filmova studenata zagrebačke Akademije, primjerice “Čekaj me” Damira Markovine. Tu su i talijanski film “Punta Sacra”, najbolji film festivala Visions du Réel, kao i “Moj ujak Tudor”, dobitnik Zlatnog medvjeda na Berlinaleu. U Stanju stvari film našeg starog znanca Vitalyja Manskog “Gorbačov, raj”, dobitnika nagrade za najbolju režiju na IDFA, u Kontroverznom Doxu sjajan izraelski film “Nije to bila ljubav”, u Teen Doxu hrvatski film “One su tu”, a u Majstorima film Ai Weiweija “Coronation”. Kad je u pitanju Triler Dox, koji prikazujemo na Ljetnoj pozornici Tuškanac, kao i program Ljubav preporučujem – sve!
Imate li svoje favorite i smijete li nam ih otkriti?
Nemam osobnog favorita, ali imam, kao i uvijek – testni film. Radi o filmu koji je meni naročito drag i na njemu – uz pomoć glasova publike – provjeravam koliko sam u sinku s ukusom publike. O kojem se filmu radi, ne znaju ni moji najbliži suradnici.
Prošle godine bili ste primorani odgoditi festival, baš u to vrijeme krenuo je prvi lockdown… Kako ste se uspjeli izboriti s izazovima prošle godine?
Iskreno rečeno – teško. Kao i svi, uostalom. Za nas je najvažnije bilo uopće održati festival “uživo”. Jer, festival je daleko više od gledanja filmova, on je mjesto susreta, razmjene mišljenja, druženja ... naročito kada su u pitanju dokumentarci koje se najčešće gleda zbog teme koju obrađuju. Festival smo izgurali na adrenalin i odmah nakon njegova završetka nastupio je – drugi lockdown. Sada, u ovom novom otvaranju, svjesni smo odgovornosti koje pred nas postavljaju želje naše publike da izađu i uživaju u nekom polustarom-polunovom normalnom. Iskreno se nadam da ćemo ih u najvećoj mogućoj mjeri uspjeti zadovoljiti.
Kako se sada festival nosi s epidemiološkom situacijom? Sanjate li o dupkom punim dvoranama i mislite li da ćemo se polako vratiti na ono “staro normalno”?
Kada su u pitanju filmski festivali kao i, rekao bih, život uopće, mislim da će biti potrebno još dosta vremena do povratka na pravo staro normalno. Ako je tako nešto uopće i moguće i... potrebno. Navike gledanja filmova na streaming servisima i online platformama su stubokom promijenile stare običaje i festivali se moraju nanovo izboriti za svoju publiku. Mi to kanimo činiti kvalitetnim programom filmova koje se drugdje ne može vidjeti, još jačom promocijom hrvatskog i regionalnog filma, organiziranjem razgovora o temama koje zanimaju naše gledatelje ...
Priča se da godišnje, u pripremama za ZagrebDox, znate pogledati oko tisuću dokumentarnih filmova. Kako to uspijevate, birate li ih baš sve sami ili imate pomoć? Hvata li vas ponekad dosada ili je riječ o pravoj ljubavi?
Nema dosade! Kao prvo, u predselekciji filmove gleda nas četvero, a u finalnoj selekciji barem dvoje pogleda svaki film. Tu su, naravno, i razgovori koji u obzir uzimaju niz elemenata. Na kraju, ako je nešto krivo – ja sam odgovoran, naravno ...
A što volite gledati kada ne gledate dokumentarce?
Sve, od Oscarom nagrađenog danskog “Another Round” pa do Jamesa Bonda, serija “Crown” ili “Arsene Lupin”, do nedavnog “Friends – reunion” ... Jednostavno volim pokretne slike.
U svim ovim godinama organiziranja festivala, a ovo mu je već sedamnaesta godina, kako se mijenjao dokumentarni film – pogotovo hrvatski? Na koji način je ZagrebDox sudjelovao u razvoju hrvatske doku-scene?
Mislim da je ZagrebDox prije svega tom razvoju doprinio sustavnom promocijom autorskog filma, dakle onoga koji nije rezultat rada velikih sustava poput BBC-a ili National Geographica. Filma koji ima osobni pečat i koji, za razliku od novinarskog izvještavanja ima slobodu (ali i odgovornost) progovoriti o svijetu u kome živimo bez zadrške. Mislim da se to ponajbolje vidi po rastućem broju osobnih, pa i autobiografskih filmova koji su prije dvadesetak godina bili više-manje nezamislivi.
Kako hrvatski filmaši stoje po pitanju dokumentaristike, raznolikosti tema i stilova u odnosu na svjetske filmske sile? Kakva je naša domaća produkcija i o čemu ovisi?
Dokumentarac je nježna biljka, naročito u svijetu globalnih korporacija koje vladaju filmskim, televizijskim, ali i novim svijetom streaminga. Zbog toga je važno da imamo HAVC, dakako – i HTV.
