Surađujući na izložbi “Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost”, održanoj u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt 2018., i radeći na glazbenoj dionici izložbe bilo je nemoguće ne susresti se s pozamašnom karijerom Drage Diklića. Od prvih singlova i davnih vinilnih LP-ja, preko brojnih festivalskih nastupa i hitova, sve do nedavno objavljene zbirke “Drago Diklić – The Best of Collection”, moglo se trasirati put autentičnog zagrebačkog protagonista pop-glazbe koji je prošle godine nastupima u Glazbenom zavodu i zatim u rasprodanoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog pokazao da mu je stanka u radu trajala predugo.
I da je, sudeći po rasprodanom Lisinskom, možda teže pala javnosti i njegovoj publici nego njemu. Već godinama se u krugu ljudi bliskih Dikliću razgovaralo o njegovu povratku na scenu, mimo manjih nastupa u legendarnom klubu Zagrepčana, a nekoliko godina u igri je bio i zanimljiv projekt u kojem bi Diklić obradio balade Branimira Štulića iz vremena Azre. Na koncu se priča trijumfalno odigrala kao luksuzna koncertna retrospektiva u povodu 65 godina rada Drage Diklića. Upravo objavljen dvostruki CD i Blu-ray videosnimka “Zagreb je najljepši grad (Live at Lisinski)” (Croatia Records) pokazuje da je Drago Diklić lani na fešti u Lisinskom samo nastavio putem na kojem je odavno bio.
Ako bismo u ova tmurna vremena trebali nekome objasniti što je to spleen Zagreba, barem onog u boljem izdanju, spomenuti CD-i i videosnimka to će napraviti nepogrešivo. Također, ako bismo nekom nevjerniku trebali dokazati da je Drago Diklić za Zagreb ono što je Frank Sinatra za New York, opet je najlakše posegnuti za snimkom iz Lisinskog, na kojoj i izvodi “New York, New York”. No najvažnije je da u društvu Profesionalaca/The Professionals (Julije Njikoš na klaviru, Ante Gelo na gitarama i mandolini, Mladen Baraković na bas gitari i Josip Cvitanović na bubnjevima) Diklić izvodi i sve one evergreene po kojima je i najvažniji. To iduću etapu proučavanja lika i djela Drage Diklića usmjerava prema minulom radu i povijesnim zgodicima iz nekadašnjeg vremena, ili na originalnim pločama ili na kompilacijama gdje možete pronaći izvorne verzije pjesama koje izvodi u Lisinskom. Od “Zagreb je najljepši grad”, “Gde si sad moj prijatel”, “Još samo večeras”, “Opet si plakala”, “Vse bum zapil” i “Domovino moja lijepa”, preko američkih standarda “Unforgettable”, “If I Had a Hammer”, talijanskog medleya, obrade pjesama Ive Robića i Zvonka Špišića, kao i dvije nove posvećene naprijed spomenutom Zagrebu na stihove Enesa Kiševića; “Zagreb i Kaja” izveo je Diklić, a “Zagrebačku šetnju” Hrvoje Hegedušić).
Kao jedan od pionira domaće glazbe Diklić je dokaz koliko smo već od pedesetih godina u dometima najvažnijih predstavnika bili u skladu sa zbivanjima u svijetu. U rastućoj ekspanziji domaće zabavnoglazbene scene pedesetih Diklić je odigrao važnu ulogu i na području zabavne glazbe i jazza. Uza sve to postao je i zaštitni znak Zagreba, iako je iz rodnog Sinja na Trnje stigao kao četverogodišnjak 1941. godine, na način kao što je i Frank Sinatra bio “maskota” New Yorka, iako je bio rođen u New Jerseyu. Drago Diklić nije bio Purger rođenjem, nego svjetonazorom, mnogo jačim i od rođenih Zagrepčana. Njegove punokrvne vjerodajnice, himne grada i podneblja poput “Zagreb je najlepši grad”, “Zamagljen prozor”, “Teško mi je zaboravit tebe”, “Hladan vjetar poljem piri”, “Gde si sad moj prijatel?”, “Opet si plakala”, postale su i ostale najfiniji doprinosi zagrebačkoj pjesmarici i posvete gradskom spleenu.
Uz velik doprinos mitologizaciji boljeg dijela zagrebačke prošlosti i glazbe još nešto je razdvajalo Diklića od prilično jake tadašnje pjevačke konkurencije koja je djelovala na estradi u nastajanju i prvim velikim probojima. Naime, bio je jazzer i sposoban instrumentalist koji nije počeo karijeru kao pjevač prepoznatljiva glasa i sjajan interpret i poklonik vokalnog jazza.
Njegovo moguće daljnje bavljenje saksofonom i violinom može se smjestiti u predio neispunjenih želja s pitanjem kamo bi ga (i) to dovelo. Prije 66 godina, davne 1954. godine, Diklić se počeo baviti jazzom i zabavnom glazbom po zagrebačkim dvoranama i plesnjacima, a uskoro odlazi i na usavršavanje u inozemstvo, kao saksofonist.
Godine 1962. debitirao je na Zagrebačkom festivalu, a 1963. počeo pisati vlastite pjesme, među kojima su i evergreeni “Još samo večeras”, “Oprosti, volim te”, nagrađivane na festivalima Zagreb 63 i Opatija 63, “Opet si plakala” i mnogi drugi. Bio je to kvalitetan nastavak puta koji je otvorio Ivo Robić prvim albumom iz 1956., a Diklić postao domaća inačica Franka Sinatre i Deana Martina u najinspirativnijem dobu domaće zabavne glazbe. Pjevač i zabavljač, ali i instrumentalist i autor koji je mislio samostalno, ali i djelovao grupno, osnovao i vodio mnoge sastave (Profesionalci, Kvartet Drage Diklića, Nonet Drage Diklića, Dixie Swingersi, D.D. Five, Big band Drage Diklića), a usput bio i odličan organizator koji je 1970. osnovao prvu domaću nezavisnu diskografsku kuću, produkciju Alta.
Drago Diklić za Zagreb je ono što je za New York Frank Sinatra a žilet žica i schengenska granica su za Ljubljanu isto kao što je za Tel Aviv betonski zid uz Gazu.