Pulski je festival posljednjih godina stekao zavidnu poziciju kod publike, ali istu tu publiku još uvijek, a o domaćoj filmskoj struci da se i ne govori, prilično zbunjuje. Ako je preksinoć otvoren 58. festivalsko izdanje, organizatori kažu da je to najdulji nacionalni festival u povijesti, zbog čega onda sam program otvaranja nije primarno posvećen nacionalnoj filmografiji? Umjesto toga, vidjeli smo gudački kvartet Porin koji je izvodio teme iz dva Hitchockova filma, plesači su izveli ples nadahnut Langovim Metropolisom – kao da Hitchcock i Lang i danas ne dobivaju dovoljno počasti u svijetu.
Nagrada Jamesu Ivoryju
Dodjela počasne nagrade Jamesu Ivoryju bila je vrijedan i značajan trenutak, no takvi su gosti uvijek dobrodošao bonus odavanju počasti domaćim velikanima. Ako se već hvalimo tolikom tradicijom. Ovakvi stavovi, posve opravdano rašireni među domaćim filmašima, nisu odraz nikakve hermetičnosti, nego je, upravo obratno, inzistiranje na glumljenju svjetskih festivala pod svaku cijenu na određeni način odraz provincijskog mentaliteta (i skupljanja određenih beneficija za pojedince u organizacijskoj nomenklaturi).
Film otvaranja, “Lea i Darija“ Branka Ivande, izabran je po sljedećem principu: relativno ugledan redatelj u godinama, tema društveno obojena, prijemčivost za široku publiku posve solidna. Teoretski sve štima, u praksi je također sve prošlo relativno glatko, ali kako stojimo na užem kinematografskom planu? Budemo li blagonakloni, u najboljem slučaju osrednje. Ivanda je pokazao slučaj tragično okončale dječje zvijezde Lee Deutsch koju ni velika slava ni titula “hrvatske Shirley Temple“ nisu za vrijeme Drugog svjetskog rata spasili njezina židovskog porijekla i progona u logor, na putu prema kojemu je umrla.
Ivanda bez jasne vizure
Film pati od popriličnog nedostataka jasne vizure; Ivandu su ponajviše zabavljala oživotvorenja zagrebačkog života i kazališnog svijeta uoči Drugog rata, i taj dio, s puno dokumentarističkih vinjetica, najživlji je dio filma. Ostatak se gubi u brojnosti likova kojima se maše bez jasnog sistema (zapravo, njih i nema toliko puno nego naprosto nisu vođeni kako treba), pa je u tom nesnalaženju popriličnu štetu pretrpjela i Leina partnerica iz naslova – njemačka prijateljica Darija – na koju nas Ivanda neprestano priprema, a nikada je zapravo do kraja i ne uvede. Zlobnici bi na ovom mjestu prizvali Ivandin sapuničarski angažman jer dramatske dijelove često tretira na taj način (papirnata karakterizacija koja prije ide uzimanju zdravo za gotovo nego što izvire iz likova). Ali i u sapunicama često ima više strasti prema likovima nego u ovom akademičnom, salonskom filmu koji je u političkom smislu pravljen tako da se nikome ne zamjeri. A društveno angažiran film, i to s temom holokausta, koji baš nijedna strana ne doživljava kao izravan napad nema baš puno svrhe. Šteta jer je segmentarno gledano (kamera, kostimi, montaža, maska...) film imao sve preduvjete za mnogo ozbiljniji dojam.
Kada misli USKOK do Istre ?dok je jos nesto ostalo a da nije prodano ...pardon ,poklonjeno !