Baš kao što se Snježana Pintarić, ravnateljica zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, razveselila vidjevši da ju je za ovaj intervju, za promjenu, došla snimiti fotografkinja, i nama je drago da je na toj poziciji ravnateljice, uglavnom uspješno, od davne 1998. žena. U novu muzejsku sezonu pod njenim vodstvom zakoračili su otvorenjem velike izložbe “Ljudska mjera” Damira Očka, a u povodu desete godišnjice stanovanja u aktualnoj zgradi, MSU radi na novom stalnom postavu.
Kada će novi stalni postav biti otkriven javnosti i koje su temeljne promjene koje on donosi?
Uobičajena je muzejska praksa da muzeji suvremene umjetnosti svakih nekoliko godina mijenjaju stalne postave jer je njihova glavna misija da prezentiraju ono što je novo, recentno i upravo se događa u svijetu, ali vodeći brigu da pokazuju svoju zbirku koja je skupljana desetljećima. Mi smo to do sada radili sa Zbirkama u pokretu, vjerujem na vrlo uspješan način, no dio publike već se zasitio, nekim radovima potreban je odlazak u depo na mirovanje, a došle su i nove akvizicije, darovanja i otkupi koje bismo željeli pokazati. Stoga smo krenuli s pripremama za novi postav koji ćemo publici predstaviti u drugoj polovici 2020. godine. Novi koncept još nećemo otkrivati, ali odlučili smo da ćemo pojave predstavljati po desetljećima s tematskim fokusima na određene teme. Naravno, ključna imena koja su definirala hrvatsku suvremenu umjetnost ostaju, ali bit će predstavljena drugim radovima. Tu govorimo o Sanji Iveković, Daliboru Martinisu, Mladenu Stilinoviću... budući da smo Picelja kao glavnog nositelja EXAT-ovske faze u međuvremenu dobili, arhiv Picelj imat će jači naglasak.
Hoće li nepostojanje stalnog postava do sredine iduće godine naškoditi muzeju?
Ne može mu naškoditi jer kroz taj period imamo jako zanimljive i velike projekte. Primjerice, veliki projekt koji će trajati šest mjeseci izložba je “A Oscara dobiva... šest desetljeća Zagreb filma”, veliki postav kontekstualiziran ne samo dokumentacijom o filmovima i animiranim filmovima već i s umjetničkim radovima njihovih autora koji su svi predstavnici hrvatske suvremene umjetnosti kao što su Aleksandar Srnec, Zvonimir Lončarić, Zlatko Bourek, Goran Trbuljak... To je zapravo izložba o šest desetljeća hrvatske suvremene umjetnosti. Otvorenje je oko 20. siječnja 2020. Druga velika izložba je “Kolekcija za budućnost”. Naime, u proteklih deset godina otkupili smo ili dobili gotovo 3000 djela. Gospodin Dobrović darovao nam je dio opusa, dobili smo zbirku Maurović, ponovno aktivirali zbirku marginalne umjetnosti, planiramo otvoriti zbirku arhitektonskih radova jer smo dobili cijeli paviljon Venecijanskog bijenala od prije nekoliko godina... Dakle, kroz tu izložbu ćemo pokazati ta brojna hrvatska i strana imena. Puno je aktivnosti i u ovoj godini. Osim postavljenog Očka, pripremamo i Zlatka Kopljara i Davora Vrankića. Sve skupa, publika će kad god dođe i te kako imati što pogledati.
Koliko je zbirka MSU opsežna?
Imamo oko 14.000 djela s tim da u to nije uračunat Atelje Kožarić koji ima oko 6000 djela. U to nije uključeno ni 180.000 fotografija i negativa arhiva Tošo Dabac kao ni oko 200 radova Vjenceslava Richtera i njegova kuća koje su posebna zbirka, a u procesu smo preuzimanja upravljanja i galerijom Tomislava Ostoje.
Sudjelujete li na inozemnim aukcijama?
To je nemoguće. Tržište je strahovito visoko otišlo s cijenama. Recimo, žao mi je što u zbirci nemamo rad jednog Davida Maljkovića, ali njegove radove galeristi u New Yorku prodaju po cijenama koje nismo u stanju platiti. S druge strane dolazi nam dovoljno radova, depoi se popunjavaju, umjetnici nam izlaze u susret pri otkupu i jako je dobro da imamo HT nagradu kojom otkupljujemo najnovije radove hrvatskih umjetnika.
Kako stojite s posudbama vaših radova u inozemstvo?
Lani je bio veliki interes za Richtera kojeg smo izlagali u Grazu i u Belgiji kamo ide ponovno i sljedeće godine. Knifer ide na izložbu u Graz zahvaljujući potpori ministarstva i grada za prezentaciju naših programa i vani tijekom 2020. i predsjedanja Vijećem Europe. Bućana pak šaljemo u tri grada u Poljskoj. Znači, prisutni smo na europskoj sceni.
Deset godina ste u novoj zgradi. Jeste li zadovoljni brojkama ostvarenim u tom periodu?
Do trenutka ovog razgovora imali smo milijun i 57.256 posjetitelja što je izvrsno, a u ovih deset godina imali smo 366 izložbi. Tu su uračunate i izložbe u arhivu Dabac u Ilici, u zbirci Richter, ali i izložbe izvan muzeja, kako u Osijeku, Puli ili Splitu, tako i u Sloveniji, Austriji, Belgiji, Mađarskoj, Poljskoj, Srbiji... U prosjeku imamo 35 izložbi godišnje. Naravno, tu je još 300 drugih aktivnosti godišnje zahvaljujući multimedijskoj dvorani Gorgona gdje gostuju i film, kazalište i ples. Puno je interesa i nastojimo pokriti područje od kasnog modernizma do najnovijih umjetničkih praksi. Često nas se doživljava kao veliki muzej koji puno troši, ali ne vidi se da je ovo veliki pogon od 59 zaposlenih u kojem se sedam dana u tjednu odigravaju aktivnosti za svu publiku.
Na mjesto ravnateljice došli ste 1998. Koji je recept tako dugovječne uspješnosti?
Mene ovaj posao strašno veseli. Ne mogu vam opisati zadovoljstvo kad se postavi izložba poput ove Damira Očka. Imamo sjajne umjetnike i oni zaslužuju ovakvu zgradu i da ih predstavljamo.
Diplomirali ste povijest umjetnosti i njemački jezik. Što je bilo presudno da upišete prvi studij?
Povijest umjetnosti sam izabrala jer sam znala da želim raditi u muzeju. Kao maturantici roditelji su mi platili put u London i, kad sam vidjela tamošnje muzeje, to je bilo to... No savjetovali su mi da osim umjetnosti završim i nešto sigurnije s čime ću moći i raditi i tu je pao izbor na jezik.
Oko 75 posto prihoda MSU je iz Grada. Kakvu suradnju imate?
Ništa se ne bi moglo dovijati bez Grada. Grad pokriva naše osnovne troškove, struju, grijanje, plaće... Grad je mama i tata muzeja. Ono što bi trebalo pojačati, o čemu uvijek kukamo, jesu sredstva za otkupe, ali to je problem svih muzeja. U tom udjelu nije mali ni naš udio vlastitih sredstava. Ministarstvo kulture daje određeni dio za programe dok mi moramo namaknuti između 15 i 20 posto vlastitih sredstava što se djelomično radi kroz europske projekte, a tu su i ulaznice, iznajmljivanje prostora i sponzorstva.
Što mislite o mogućnosti izgradnje zagrebačkog Manhattana i njegovu utjecaju na MSU i Novi Zagreb?
Na rad muzeja to bi moglo utjecati samo pozitivno jer i danas čujem građane koji kažu da im se ne da doći u MSU jer im je to daleko. Daleko im je prijeći Savu. Još postoji ta neka psihološka prepreka, dok je grupama koje dolaze iz ostatka Hrvatske ovo sjajna lokacija. Znači, u tom kontekstu gledano, kada bi na ovaj prostor došlo još života, za muzej to ne bi bilo loše. S druge strane svi, naravno, žalimo za zelenim površinama i, što se tiče procedure, vjerojatno se sve moglo bolje iskomunicirati i s Društvom arhitekata i s javnošću. Vidim da ima dosta primjedbi, ne znam kako će završiti, ali razumijem i potrebu širenja grada jer je i naš muzej tom logikom došao u Novi Zagreb. Za budućnost grad mora planirati nešto i s ove strane Save.
Kako vidite MSU za deset godina?
Nekad sam ovdje vizionarski viđala stanicu metroa ili waterbus po Savi. Prizivam to i dalje. I sanjam da ćemo imati još više posjetitelja i više suradnje s lokalnom zajednicom. Krećemo u formiranje savjeta građana s kojima želimo raditi na pripremama za novi stalni postav. Zanima nas što građani Novog Zagreba očekuju i žele i kako oni vide MSU. A želja mi je organizirati i jednu međunarodnu smotru, Bijenale Zagreb kojim bismo u grad doveli velika svjetska imena.
