Može li nas zadovoljiti ono što ne razumijemo? Ili, bolje pitano, može li film biti dobar ako ne uspijevamo shvatiti što je autor htio reći? U slučaju "Povratka" odgovor je nesumnjivo potvrdan. Film debitanta Andreja Zvjaginceva osvojio je Veneciju, Prix Fassbinder i Zagreb, a sve to s jednostavnom pričom o ocu koji se nakon 12 godišnjeg odsustva vraća svojoj obitelji.
No, jednostavnost je u cijelome filmu samo površinska, pa tako ni ocu ne saznajemo ime, ali ni razloge njegova povratka i vrlo tvrdog ponašanja. Takvo ponašanje ne razumiju ni njegovi sinovi Andrej i Ivan, koji su ipak sretni što s ocem mogu krenuti na dvodnevni put.
Iako je film vrlo lako opisati u nekoliko rečenica, pa bi samim time trebao biti razumljiv nakon stotinjak minuta razlaganja, gledatelja će Zvajgincev zbuniti potpunim nedostatkom jasne po(r)uke filma. Pravi odgovor je ono što Zvjagincev nikako ne želi pružiti, ali zato pruža golemu količinu mogućih odgovora.
Religijska, nacionalna i obiteljska tumačenja filma samo su neki od učestalijih smjerova kojima su krenule kritike "Povratka", no teško je reći da je ijedna ispravna. Jednostavno, kao i sva velika djela, "Povratak" ne tjera gledatelja na redateljeve zaključke već mu nudi niz mogućnosti, a samim time i snažniji doživljaj djela.
U tom snažnom doživljaju puno je pomogla i Zvjaginceva precizna režija, upotpunjena s odličnom fotografijom i gotovo besprijekornom glumačkom postavom, koja kroz cijeli film nudi osjećaj tjeskobe i neizvjesnog čekanja "konačnog rješenja".
To što "rješenje" na kraju ne dolazi nije nikakav minus, jer cijeli film donosi dovoljno emocija (posljednji krik za ocem nesumnjivo je najjači trenutak), impresivno razvijenog vizualnog stila i životnosti da gledatelju nije potrebna redateljeva potvrda i pohvala da je razumio autorovu nakanu. (J. J.)
